"Zlostavljanje žena - u Hrvatskoj tek manji prekršaj"

Prije nekoliko dana Amnesty International objavio je svoj izvještaj o ljudskim pravima, a među ostalim obradio je i Hrvatsku. Izvještaj se odnosi na 2017/2018. godinu i samo je stavio točku na opću letargiju hrvatske vlade po pitanju ljudskih prava u ovoj zemlji. Krenimo ispočetka. Izvještaj se sastoji od nekoliko točaka koje Amnesty International analizira, a Hrvatska je podbacila na svim poljima:

Diskriminacija
U ovu skupinu su ušle etničke i seksualne manjine nad kojima je diskriminacija i dalje aktualna. Civilne organizacije aktivno kritiziraju vladu; nacionalnu strategiju i akciju za suzbijanje diskriminacije, koju su predstavili u ožujku prošle godine. Naknadno usvojena politika u prosincu prošle godine ne predstavlja adekvatan odgovor na kršenje prava Srba, Roma i seksualnih manjina. 

Zločini prema međunarodnom pravu
"Od više od 6.000 ljudi koji su nestali u ratu između 1991-1995., za oko 1.500 sudbina još nije utvrđena. Hrvatska nije poduzela značajne korake kako bi se ostvarilo pravo žrtava na istinu, pravdu i obeštećenje", navodi Međunarodno povjerenstvo za nestale osobe. Također, nije ustvrdila čiji su posmrtni ostaci preko 900 neidentificiranih ostataka koji se nalaze u njezinim mrtvačnicama. 

Izbjeglice i tražitelji azila
Izbjeglice i imigranti koji su ilegalno ušli u zemlju vraćeni su u Srbiju, bez mogućnosti pristupanju procesu traženja azila. Prisilno vraćanje tih ljudi provođeno je i kroz prisile, zastrašivanja, konfisikaciju i uništavanje privatnih stvari. Jedan od navedenih presudnih parametara ovakvom zaključku jest činjenica da je u srpnju prošle godine, Sud pravde EU presudio kako je Hrvatska djelovala protiv Dublinskih prava, koja reguliraju razmatranje zahtjeva za azilom, jer je dopustila tranzit izbjeglica i migranata 2015. bez razmatranja zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

Marko Lukunic/Pixsell
Nasilje nad ženama
Kazneni pravosudni sistem i dalje kontinuirano i rutinski podbacuje kada su u pitanju žrtve obiteljskog nasilja. Zločini se i dalje tretiraju kao manji prekršaji. 
U primjeru koji navode kao podbačaj čitavog sistema, predmet Ž.B. protiv Hrvatske kako su vlasti prekršile pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života žrtve višekratnog nasilja u obitelji. Odgovorne institucije nisu utvrdile činjenice te kriminalno progonile navodnog počinitelja navodeći kao razlog da je žrtva trebala sama pokrenuti postupak pred sudom. 
Hrvatska JOŠ UVIJEK nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe (Istanbulska Konvencija) u svrhu prevencije i suzbijanja nasilja nad ženama obiteljskog nasilja. (Da, još uvijek su vladajući gluhi na ovo goruće društveno pitanje. Nakon prosvjeda održanog na Cvjetnom trgu u Zagrebu početkom veljače nitko se nije osvrnuo na ovo pitanje, a još manje, jasno i poduzeo nešto).

 
Pravo na zdravstvenu zaštitu
U travnju prošle godine posebni izvjestitelj UN-a za prava svake osobe na uživanje najviših dostignutih standarda fizičkog i mentalnog zdravlja, osvrnuo se (s naglaskom na posebnu pozornost ovom pitanju) na reviziju zakona iz 1978. Sjećate se možda o čemu je riječ? Kada su se pokretale inicijative za izmjenama u tom zakonu, a ticale su se prava na pobačaj svake žene. Kako je posebni izvjestitelj ukazao, pozornost je usmjerio na prava na slobodno odlučivanje o rađanju – što potencijalno može ograničiti pristup pobačaju. Pojedini liječnici, a u nekim slučajevima i zdravstvena institucija, kontinuirano odbijaju izvoditi pobačaj, prisiljavajući žene da se okrenu tajnim i opasnim izvođenjima pobačaja. Ustavni sud je odbacio zahtjev da se zakon iz 1978. proglasi neustavnim i pozvao je parlament da ne usvaja nikakve zakone kojima bi se pobačaj mogao zakonski zabraniti. Žene i djevojke, dalje navodi  posebni izvjestitelj, prilikom posjete ljekarni izložene su direktnom kršenju ljudskih prava – kako bi dobile hitnu kontracepciju koja je dostupna bez recepta, prvo moraju ispuniti upitnik u kojem otkrivaju privatne podatke o svojoj seksualnosti i reproduktivnom zdravlju. Romska djeca i žene i dalje su u kontinuiranom nepovoljnom položaju kada je u pitanju zdravstvena skrb, čija jedna petina uopće nema pristup. 

 
Ništa čudno, ništa novo, slažemo se… a kada postane neizdrživo? Gledajući to s ljudske razine, moramo se zapitati kada dolazi do točke usijanja tih glava koje vode državu i kada će sram prevladati? Možda kada nam ove stavke udare na turističku sezonu koja bi mogla strmoglaviti ekonomiju u nepovrat? Ili kada se jedna od ovih točaka prelomi osobno političaru preko njegovih leđa? 
Ako ovo gledamo kao ispit - koliko su napravili oni koji mogu napraviti nešto kako bi zaštitili najslabije karike u jednom društvu, Hrvatska je dobila čistu jedinicu. Kada ćete se zasramiti jer sada svi znaju da ne znate raditi svoj posao?