Vidjela sam kako dječaku otimaju djetinjstvo

Dvojila sam da l' da se ja, još uvijek nedovoljno žena i nimalo majka, prihvaćam ovih tema. Ali rekli su mi da ja najbolje funkcioniram kad nešto ispljunem na papir, posve nepozvana. Iako već deset dana živim kao novinarka, po struci ću biti profesorica. Još je važnije da sam najstarija kćer jedne pomorca koji živi na otiđi-dođi i njegove superžene koja je držala četr'i kantuna naše kuće. Osim toga, velika sam sestra jednog malog dječaka. Kao drugo, buduća sam supruga i, ako bude sreće, jednog dana nečija majka. Svašta sam, dakle i reflektiram svoju svaštaru gdje god da pođem. 
Ne mogu se baš hvaliti da me oduvijek pratio dobar osjećaj za djecu. Njemu sam se priučila usput, uvijek nekako više iz potrebe. Ili mi je plakao brat ili sam morala brinuti o kaotičnom razredu na praksi ili sam morala naučiti sve o pedagogiji djece i adolescenata za ispit. Sve sam ja to odradila rutinski, zamišljajući da je moje konačno ostvarenje kao osobe treba prethoditi mom ispunjenju u drugim ulogama. Zapravo,  još sam uvijek uvjerena u ispravnost takvog mišljenja.
Miranda Cikotic/PIXSELL
Međutim, jučer mi je puklo srce. Vidjela sam snimke na kojima jednom dječaku otimaju njegovo pravo na djetinjstvo. Ne znam ja tko je tu kriv. Nemam pojma jer su me učili da mom nosu nije mjesto u tuđim poslima niti sam ja neki sudac za ljudska prava. Ili, kako već volimo bizarno odvajati, sudac za prava djece? Ja samo znam da sam vidjela kako nekome kradu toplinu doma, guromice ga vode u limenu mašinu pa s njim šibaju u zemlju gdje nije njegov omiljeni jastuk ili deka za spavanje, gdje nema njegovog mede... Vidjela sam kako nema ni bake da mu priča priču niti ima djeda da zajedno haraju plažom u ranu zoru. Otišao je u zemlju gdje neće znati ni sladoled kupiti jer je tamo gelato, a ne sladoled. Vidjela sam kako ostaje bez svega na što sam ja, na što smo mi, polagali bezuvjetno i nedvojbeno pravo.  Ne živi mi se u ovakvom svijetu. Živi mi se u svijetu gdje najmanji imaju pravo živjeti u sretnom carstvu poderanih koljena i blatnih lokvica, u svijetu gdje još uvijek mogu graditi kule u pijesku, bez da postanu zatočenici te iste kule. 

Getty/Guliver
Boli me jer sam dio tog sustava u kojem naše tišine možda snose dio odgovornosti. I ja sam dio ovog Leta iznad kukavičjeg gnijezda. Htjeli ili ne, svi smo mi zle medicinske sestre koje si međusobno daju anestezije od stvarnosti, anestezije od tuđe boli i tuđeg bolnog vriska. Meni je još lijepo, sustav me dira na samo na faksu, a sve je to minorno jer mi nijednom nisu ukrali djetinjstvo. Ukrali su mi samo par bodova na ispitu jer sam bila previše lajava ponekad. To je bila ogrebotina na egu, preživjela sam. Zahvalim svako jutro jer na poslu ne saginjem glavu nikakvom bezličnom autoritetu. Moji autoriteti imaju lica koja su pritom lijepa i požele mi dobro jutro. Humana su. Ovo što smo na snimkama gledali jučer nije humani autoritet s lijepim licem. To je onaj bezlični koji šapće da trebamo odgoditi potrebu, makar ona bila primarna - potreba za sigurnošću, zagrljajem i poznatim licima. Kad se jednom sjete dati je dječaku s videa, možda bude kasno. Nije ovo moj pokušaj bunta. Kad bi bio, daleko bi, mo'š mislit', stigao. Ovo je samo znak da danas nisam pod anestezijom. Sutra, sutra imam neki ispit gdje bih mogla pognuti glavu i lagati se da je moj problem najveći na svijetu. Danas, zato pišem - danas. 
Ivana Granić