Život 03. ožujka 2018.

Tko to tamo radi?!

Getty/Guliver.

Svatko od nas poznaje ljude koji su pobjegli iz ove zemlje i rade kao mravi u drugoj u kojoj su se smjestili. I svatko od nas poznaje nekoga tko, kamo god da ide, zna izigrati sustav

Austrijski Zavod za zapošljavanje uputio je apel svojoj vladi, da što se Hrvata tiče, bi bilo dobro produljiti ograničenje za nesmetan dolazak na rad u njihovu zemlju. Jedno od najvažnijih pravila Europske Unije – nesmetan protok ljudi, ozbiljno je ugrožen ničim drugim nego radnim navikama ljudi koji su se odlučili koristiti slobodne puteve kroz Europu. 
Prema podacima Johannesa Kopfa, člana uprave austrijskog Zavoda za zapošljavanje, od približno 28 tisuća Hrvata koji su u 2017. aktivno radili u Austriji, oko 5 tisuća nezaposlenih prijavljeno je na zavodima za zapošljavanje. Nezaposlenost Hrvata prema tome iznosi 14,6%, dok je ukupna nezaposlenost u Austriji 8,5%. Što on ustvari govori? 
On samo govori o tome, kako su Hrvati dobro usvojili manire ponašanja u vlastitoj zemlji i onda isto primijenili na onu koja ih primi otvorenih ruku. Teško je generalizirati, jer ipak svatko od nas poznaje ljude koji su pobjegli iz ove žabokrečine i rade kao mravi u zemlji u kojoj su se smjestili. Rade, primaju plaće, troše te plaće bez bojazni da neće imati za kruh sljedeći mjesec – žive jedan normalan život, u nekoj drugoj zemlji koja ZNA cijeniti radnu snagu te zemlje.

 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver

Iz mojeg iskustva, na temelju preslušanih priča iz inozemstva, na svakog Hrvata koji zapne kao mazga kada mu se ukaže prilika za dobro plaćen posao, nevezano uz stupanj obrazovanja koji ima, dolazi još jedan Hrvat koji će svoje umijeće varanja sustava preslikati i u novu zemlju u koju dođe živjeti. 
Tako ja znam jednog Marka, koji je diplomirani inženjer prometa, i koji dok ne nađe neki posao u kojem će koristiti teško stečeno obrazovanje, obilazi sve bauštele koje stigne kako bi zgrabio dobru dnevnicu koju mu nudi strani građevinar. Frajer se budi u zoru, liježe prebijen od posla, radi na svim vremenskim uvjetima, ali zna po što je došao. Ne pada mu na pamet prijaviti se na neki Zavod i kukati jer ne može naći posao u njihovoj zemlji. A dok ne nađe, radi što, kad i koliko treba. Znam i jednu Vedranu koja je otišla u jedan od najskupljih gradova na svijetu - Stockholm, posudila lovu za dodatno obrazovanje te kasnije našla posao u jednoj tvrtki. Brzo vratila dug i danas kao svaki drugi stanovnik plaća sve poreze koje mora platiti kako bi živjela u toj zemlji sa svojim pravima. Poznajem Ivana koji se smrzavao godinama na nekom norveškom skijalištu, poslužujući goste u restoranu na skijalištu. Godinama je učio, plaćao sve što je morao platiti, trudio se dokazati kao radnik i čovjek te danas vodi jedan od najuspješnijih restorana u Oslu. Radi, plaća, štedi, kupuje i živi normalan život u zemlji, koja to zna cijeniti. Stvorio je i obitelj. Ali ta se piše drugoj zemlji.   

 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver
Isto tako znam i jednog drugog lika, da mu baš ne pišem ime, budući da prezirem takvo ponašanje, koji je otišao u Irsku s čitavom obitelji, prijavio sebe i sve ostale kamo je trebao, dokopao se njihove visoke socijalne pomoći i onda… vratio u Hrvatsku. Evo ga, pije drugu kavu u lokalnoj birtiji dok mu na račun sjedaju pare irskih državljana. Da je barem sagradio neku bolnicu, ili vrtić, ili školu, ma i da je barem mijenjao kante za smeće i tako doprinio toj zemlji na neki, korisni način, ne bih ništa rekla. On je predao papire, popio koju finu irsku pivicu, opalio četiri selfija s hashtagom #workhardplayhard i vratio se u rodnu grudu pričati o uspjehu ili koracima do njega. Ili o čemu god već drobi trenutno.
Ili, ma sigurno sam ga spomenula, Hrvat koji je izrentao trokrevetnu kuću dvadesetero ljudi? 'Zajednička soba, jedan krevet, 350 eura, WIFi, perilica rublja, sušilica u Rathminesu.' – glasio je ovaj primamljivi oglas, a na upit o tome on je odgovorio da smještajni standard u kući ne pada ispod minimalnih uvjeta. Eto, pošteno, jednostavno, ništa mimo zakona s puno rupa i pravo hrvatski. 

 | Autor: Patrik Maček/PIXSELL Patrik Maček/PIXSELL
No, s druge strane, tko ih može kriviti? Sve dolazi iz roditeljske kuće, i države u ovom slučaju. Još jedan maleni začarani krug djelovanja i ponašanja, uzroka i posljedica. Ako su hrvatski poslodavci opterećeni porezima i davanjima za radnike kao skoro niti jedna država u Europi, i za plaću koju može dati radniku za njegov rad, mora skoro isto toliko platiti državi jer se evo usudio imati zaposlenog radnika… tko puši o ovoj prostoj jednadžbi? Radnik. Dakle, radnik koji umjesto da dobije 10 000 kuna plaću za svoj obavljeni rad, on će dobiti 6.800 kuna. Neću uopće početi oko toga je li to malo ili nije malo novaca nekome, jer su nam svima percepcije pomaknute, i kada pomisliš da ti je plaća mala, odmah dobiješ mentalni boomerang u glavu koji se zove – 'kako je tek drugima?'.  Ali ne, to nije puno novaca, ne za dostojan život svakog stanovnika – da zaradi, potroši, uštedi i i ne mora dizati nenamjenski kredit kada mu ide registracija automobila. Poslodavac je u ovom slučaju dao 3.200 kuna državi jer se usudio imati zaposlenog. Naravno, da svaki od njih, koji ne vrti milijune, zajedno sa svojom računovođom pokušava naći najmanju rupu u kojoj može uštedjeti teško stečenu kunu. Mi svi smo, pod pokroviteljstvom jedne jedine nam države postali vrsni manipulatori opravdanjima, načinima i iščitavanjima zakona samo da nađemo koju rupicu. 

 | Autor:
Takvi odnosi proizvode radnike kojima se ne da raditi, koji će radije biti prijavljeni na Zavodu i raditi na crno jer više zarađuju, i samim time žive koliko toliko normalan život. Takav sustav proizvodi nezainteresirane radnike, one kojima se ne da crnčiti za sitne pare, a u toj generalnoj apatiji, počinju se rađati nove generacije ljudi kojima se jednostavno ne da raditi od najmanjih nogu. Zašto ne bi onda, za svoj nerad primali veće naknade s burze ili sa socijalne pomoći? Nebo je granica! Vjerujem da je moja omiljena ministrica za demografiju ushićena kada čuje da se još netko premišlja oko puštanja Hrvata na svoju burzu rada. Smanjuje se krug zemalja u koje možemo pobjeći, a Hrvatska je izgleda uspjela pronaći ispravnu strategiju zadržavanja svojih građana unutar svojih granica. Čestitke. 

 

Komentari 0