Magdalena Vračarić već 4 godine pleše tango koji je postao njena najveća inspiracija i misao vodilja. Ispričala nam je kako je sve počelo, s kojim se izazovima suočava i je li joj ples promijenio život
Magdalena Vračarić (21) marljiva je studentica komparativne književnosti i skandinavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ipak, njena priča nije posve obična. Tijek njenog života promjenile su jedne cipele – one plesne. U vječnom balansu između književnih klasika i plesnog podija, stigla nam je ispričati kako je tango od rješenja za zdravstvene probleme postao životna strast, s kojim se izazovima suočava i kako se ples tanga odrazio na njenu osobnost.
''Tango sam otkrila kao maturantica. Kako sam dijete od klavira i knjige, nikada me nisu pretjerano osvajale fizičke aktivnosti. Trčanje, sportovi… svaka časti svima, ali nije to za mene. Ipak, na ljeto prije četiri godine morala sam kod ortopeda. Istina, pregled je bio više manje rutinski, ali moja neaktivnost ipak se očitovala. Od liječnice sam čula da je krajnje vrijeme da se počnem baviti nečim konkretnim jer bolje je spriječiti nego liječiti. Direktno s pregleda, sjela sam u bus za Vrbink. Vrbnik je prilično mirno mjesto, a početkom rujna, kada sam tamo bila s prijateljicom, stvarno je zen. Loviš svaku zraku sunca, more je već hladno i dani kratki. Imaš puno vremena za sebe i svoje misli. Odlučila sam pronaći aktivnost koja će mi koristiti i u kojoj ću uživati. I pala mi je napamet ideja koja će mi promijeniti kurs. Kuhala sam večeru, u pozadini s radija svirao je Vatrin Tango. Upravo tako sam ja spoznala svoj tango. Danas, ples već odavno nije rješenje za zdravstvene probleme, već moja životna strast.
Krenula sam na tečajeve u školi Tango Zagreb. Moji prvi koraci bili su divni, tango me brzo osvojio. Divno je to što taj ples traži stopostotni fokus na partnera i glazbu koja vas spaja. Tjera te da zaboraviš na sve ostalo, na sve stresove i brige, živiš i plešeš taj trenutak. Tango zagrljaj je oaza, moje tijelo ga pamti, osjet ostaje danima kasnije. Partneri su u zagrljaju punom strasti, strasti prema glazbi. Oboje smo povezani preko glazbe, pratimo je. Sav tango je improvizacija, što znači da ne ide bez strastvenog zagrljaja i prepuštanja. 'Leader' vodi pokret svojim tijelom govoreći tijelu 'followera', koji može dobro pratiti ako je tijelo posloženo na pravi način. Kao 'follower' ne znaš koji ti je sljedeći korak, moraš se prepustiti onome koji vodi. U tom odnosu moći počiva izvor strasti.
Moji treninzi nisu pravi treninzi, i nakon četiri godine to su tečajevi. Ide polako, još uvijek učim, za sve treba vremena. Tango me uči strpljenju. U početku mi čak nije bilo fizički zahtjevno. Što više napredujem, to mi je zahtjevnije. Moram ovladati svojim tijelom. Moram moći opustiti aktivirati prave mišiće. Ako to ne uspijem, ples ne izgleda prirodno. Treba se posvetiti, ponekad sate provodim u studiju, našem drugom domu.
Istina je da moj način života u mnogo stvari ne nalikuje onome što se smatra tipičnim studentskim. Nema tu izlazaka iz klubova na danje svijetlo, studentskih srijeda, mamurluka i spavanja do ručka idući dan. Neki kažu da propuštam previše, da propuštam mladost i da će mi biti žao jednog dana. Trudim se ne popuštati studentski život u potpunosti. Moram napomenuti da, uz faks i tango, imam i posao. Nije mi teško raditi jer znam da me svaki sat posla na recepciji jednog slatkog zagrebačkog B&B-a vodi u zagrljaje na tango festivalima. Tamo upoznajem ljude, a ljudi koje ti tango donese su nešto posebno. Svi se mi upoznajemo kroz zagrljaje na podiju. Prijateljstva tu nastaju nekako drugačije, prisnije. Kad na nekom festivalu sretneš nekoga koga nisi vidio mjesecima, ozariš se. Možda ni ne znaš koji posao ta osoba radi, s kime živi i kako živi, ide ili na faks ili ne. Bitno je samo ono što osjećaš u trenutku dok si izgubljen u glazbi na podiju među desecima, nekad i stotinama ljudi u zagrljaju s tom osobom. Rastem i širim krila i nema tome kraja. Tako osjećam svoju plesnu budućost. Nemam pojma gdje i kako će me odvesti, ali znam da idem.
Kad me pitaju je li mi tango promjenio život, moj odgovor klizi između ˝apsolutno˝ i ''ne znam''. Počela sam jako mlada, sa 17 intenzivno se stvaraš kao osoba. Sve se razvija i mijenja stalno, svakim novim sutra si uvijek barem malo drugačiji čovjek. I dalje mi je tako. Možda bih imala osjećaj da se sve mijenja stalno i bez tanga, ali sigurno ne bih bila ova osoba koja jesam. Volim tu osobu i tijelo u kojem živi - to je možda ono čemu me najviše naučio tango.''
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.