Svjedočila sam strahotama u migrantskom kampu u kojem sam volontirala

'"Zovem se Ivana, imam 22 godine i studentica sam na Pravnom fakultetu. Prije 3 godine, točnije 18. rujna 2015., godine srela sam skupinu sirijskih migranata u Osijeku na kolodvoru. Kupovala sam kartu za autobus i u redu pokraj mene su stajali migranti. U jednom trenutku prišla mi je mlada žena, malo starija od mene, s dvoje djece. Mlađi je imao 13 mjeseci, a stariji 5 godina. Stariji dječak imao je stopala zamotana u krpe ispod kojih se nazirala koža ogoljena do mesa, krvavo crvene boje. Primijetila sam da i ona ima isto na nogama.  Getty/Guliver

Upustila sam se u razgovor s njom i nakon par minuta sam saznala da ima 23 godine, ostala je bez muža koji ju je ostavio nakon rođenja mlađeg sina te je prekinula studij medicine. Imali su krpe na nogama jer su se cipele raspale od hodanja, a ona nije imala novca da kupi druge.

Slika koja ne izlazi iz glave

Nakon što sam se vratila doma na odmor prije početka ljetnog semestra, slike tih ljudi mi nisu dale mira. Stalno sam pred očima imala tu djevojku, njezinog sina, sve one ljude vani koji su ležali s naprtnjačama na leđima, s mislima da je sve što su imali ostalo iza njih i ne mogu se vratiti. Tada sam odlučila da ne mogu i ne želim biti samo pasivni promatrač. Htjela sam nešto poduzeti'' - započinje svoju priču mlada Ivana koja se sa samo 19 godina, na početku prve godine fakulteta, odlučila uputiti u migrantski kamp kako bi pomogla migrantima koji su tada počeli pristizati u skupinama.  privatna arhiva Kristijana Musića

''Na stranicama Volonterskog centra pronašla sam poziv za volontiranje u izbjegličkom kampu i nazvala sam broj. Rekli su mi da imaju puno zainteresiranih, ali su me zapisali na popis. Drugi dan su me nazvali i javili da se spremim, da dolaze po mene. Tako sam se zaputila u iskustvo koje me promijenilo i obilježilo kao osobu.

Maher i ja

Nisam rekla mami gdje idem jer mislim da bi dobila srčani udar. Razmišljala sam što trebam obući, da izrazim poštovanje, a opet da mogu raditi. Nisam željela izazvati nekakav incident. Odlučila sam se jednostavno spremiti kao da idem u šetnju. U kamp sam stigla poprilično rano i razmišljala o tome da ću biti negdje ispred, obavljati neke pomoćne poslove. Umjesto toga, uparili su me s dečkom iz Sirije koji je bio moj vršnjak. Razumio je engleski jezik. Ostatak vremena nisam se odvajala od njega. On je prevodio meni, ja njemu. Bio mi je svojevrsna brana, ali i oslonac'' - prisjeća se Ivana. S Maherom, dečkom s kojim je radila u kontaktu je još i danas.  privatna arhiva Kristijana Musića

''Bila sam jedna od volontera koji su imali dopuštenje ići u šatore gdje su izbjeglice. Ljudi si bili bosi, bez cipela, gladni, izmoreni. Priče koje sam čula i situacije koje sam vidjela ostavile su duboki trag. Spaljene kuće, stalna bombardiranja, strah da na vas i vašu obitelj ne padne bomba dok spavate.
 

Sjećanja na dom 

Dok sam boravila tamo, kroz Maherovu priču saznala sam da su napadi i bombardiranja konstantni i da, ako odbijete vojsku, nema povratka kući. On je iza sebe ostavio baku i majku, ali sa sobom je doveo sestru, strica i bolesnu nećakinju. Ona nije mogla hodati, nosili su je na rukama'' - prisjeća se Ivana kojoj je pola godine u kampu uistinu proletjelo. Dodala je da se migrantima često spočitavaju mobiteli, a na njima je zapravo sve što imaju. Fotoalbumi, kontakti s njihovim voljenim osobama, posljedni trag da su nešto iza sebe ostavili. privatna arhiva Kristijana Musića Na pitanje da nam opiše stanje u kampu, Ivana nam je objasnila: ''Nisu me tražili hranu za sebe, novce ili alkohol. Tražili su hranu za svoju djecu, čistu odjeću za njih ili, pak, cipelice. Tek onda nešto za sebe. Nisam bila napadnuta, silovana ili ubijena. Čudnih situacija je bilo, ali to se svaki dan događa te nema nikakve veze s vjerom, jezikom ili bojom kože. Kako sam izgubila jaknu u kojoj sam došla (svojom krivnjom), Maher mi je dao svoju. Jednu jedinu jaknu koju je imao dao je da meni ne bude hladno. Od nekoga doma to nisam doživjela.'' Nakon gotovo punih 6 mjeseci, došlo je vrijeme za rastanak i povratak u stvarnost. Uspomene, pak, ne blijede.  Getty/Guliver ''Kad sam se rastajala od njih, išli su prvim autobusom izbjeglica iz kampa koji sam ja ispratila. U tim trenucima je netko od političara bio u kampu, a ja sam plakala kao da mi se ne znam što dogodilo.

Iskustvo koje je promijenilo sve

Nisam imala neki određeni razlog, već me samo pogodila sudbina tih ljudi. U takvim trenutcima postoji izrazito malo načina na koji osoba reagira. Prvenstveno na umu treba imati da su to ljudi. Jednako kao ja, vi koji ovo čitate ili vaši voljeni. U ratnim okolnostima, vjera, boja kože ili jezik kojim govorite ne trebaju biti važni'' - zaključuje Ivana kojoj je ovo iskustvo definitivno korjenito promijenilo život i način na koji danas poima stvari.