Znam, sad ide: "Ne moraš ići na našu obalu ako ti smeta… ili: "Odi malo van pa vidi koliko se tamo plaća… ili: "Lako tebi iz Zagreba doći i soliti pamet" – jer ljudi tako kažu kada im pljusneš ideju da nešto nije bilo baš okej s apartmanom koji si unajmio. Bila sam vani, u svakakvim privatnim smještajima i nikada se nisam susrela s onim s čime sam se susrela u Lijepoj našoj. Jesmo sada ok?
Izgleda da se mičemo s neke daleke točke propadanja, barem kada je u pitanju turistička sezona. Ministarstvo turizma krenulo je u izmjene Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, a najvažnije novosti tiču se iznajmljivača. Onih koji iznajmljuju smještaj, oni koji pripremaju hranu svojim gostima i oni koji još nisu proveli kategorizaciju smještaja u skladu s postojećim pravilnikom. Shvatili su valjda turistički stručnjaci da bez turizma nema Hrvatske. Ikad više i na nijednoj karti. A sada su na udaru, ako smijem dodati, iz godina i godina i godina iznajmljivanja apartmana po obali Lijepe naše, oni koji su me tako lako pokrali za teeeeeško stečene pare.
Volim našu obalu. Jako, jako, jako. Cijeli život gmižemo po hrvatskom pijesku, kamenu, stijenama, i uvalama. Meni nema boljeg za godišnji odmor od izležavanja. Kad se popnem na vrh Lastova pa vidim to što ga okružuje, ili kada otkrijemo uvalu kao na Karibima, a u stvari je na južnoj strani Mljeta, pa se bacimo u to more, ili ona jedna plaža na Vrniku i to bijelo kamenje… Najljepša mi je na svijetu! I uvijek gledam, kada prolazimo zapadnim stranama otoka, te kuće okupane suncem cijeli dan, u miru i tišini, i zavidim ljudima koji to imaju. Baš zavidim, onako nisko. Sretna sam jer postoje ljudi koji imaju divnu verandu s pogledom na otvoreno more, ali sam istinski ljubomorna jer se ja svako jutro budim s pogledom na zadimljeni i živčani grad.
Ako hoćemo i mi to, nema nam druge nego lijepo svake godine caltati para i para i iznajmiti neki apartman s pogledom da možemo barem dva tjedna buditi se kao original morski ljudi. Godinama unajmljujemo na različitim lokacijama i od svega dosad, koju god regiju da smo odabrali, jedino u Istri nismo imali neriješene situacije. Pod neriješene situacije mislim na ono što smo vidjeli na slikama, kada smo bukirali apartman, i ono što smo vidjeli kada smo doselili na dva tjedna.
Jednom smo iznajmile apartman, frendica i ja, u posezoni malo da se maknemo. U Crikvi. Nismo išle po kupanje i mir i tišinu, samo smo išle po 'terasu sa slike', večeru kod frenda i malo ležanja s knjigom na jednoj plaži na kojoj se smiju kupati i golači pa nema nikoga. Apartman je bio namješten u stilu circa 1945-te, bed nam je bio odložiti stvari bilo gdje u kupaonicu sve je bilo puno odurno ogromnih pauka (jer je cijeli stan iz nekog razloga 'obučen' u drvo), a terasa koja je bila opisana kao 'privatna' je bila u stvari zajednička od cijele te kuće s apartmanima. Deda je bio užasno bezobrazan i nadrkan, kao da nam on plaća smještaj, a kada smo pitale možemo li ostaviti stvari na dan odlaska u apartmanu da ne vučemo to sa sobom, rekao je da možemo ako platimo još jedan dan. E, deda...
Jednom smo išli u apartman u kojem sam bila 10 godina ranije. To je apartman u 'vali' pored Šibenika, s velikom terasom i to je jedan od onih apartmana nad kojima slinim kada se vozimo brodom. Kuća je prvi red do mora, a ispod nema pijeska ili ugodnog šljunka pa nema ni obitelji s malom djecom, čitaj – mir i tišina. No, kada smo došli u taj krasno skup studio apartman, a unutra još uvijek identičan dvosjed koji glumi treći ležaj (za dijete), isto kao što je glumio i 2007. Mogu si misliti koliko je taj trosjed odurno prljav, ali okej. Sve je identično kao i 2007., ali je cijena duplo skuplja.
Jasno, kako neće. Potražnja je narasla i porasla i ajde, spremni smo na to, to je tržišna utakmica. Kada u glavi prelomiš činjenicu da plaćam samo zidove, vodu, struju i ležanje po noći u krevetu te sjedenje na terasi navečer, onda nemaš više očekivanja od toga i ne budeš živčan. Ali budeš živčan kada ti dođe dvoje prijatelja na kavu, ujutro, jer idemo na neko kupanje, i sjedimo na terasi, pijemo kavu, sve odrasli ljudi, dok jedno dijete spava pod prozorom od terase (ovo opisujem samo radi imaginacije buke za one koji će pomisliti da smo pili rakiju ustvari i derali se na sav glas), a nakon 5 minuta dolazi i jako ljuta vlasnica apartmana, i kaže nam pred ljudima, bahato i arogantno: "Na terasi smiju biti samo gosti apartmana" - i ode. Pijemo kavu. I idemo na kupanje. Nemoj me klat. Upravo smo platili puste pare za zidove, vodu i struju, i sada još ne možemo kavu popiti s prijateljima na terasi.
Anegdota s jednom guskom koja je iznajmljivala apartmane do kojih na kraju nisam ni došla postala je medijski slavna prije par godina jer me žena izvrijeđala samo na temelju mojeg upita o cijeni noćenja, 2+1 dijete, apartman. Izvrijeđala me preko poruka, optužila da neću platiti te da ću dovesti kravu u dvorište kako bih je mogla musti za mlijeko. Majkemimoje. Na moj upit, ona je odgovorila baš to.
Nabrajala bih vam do prekosutra o svojim iskustvima iznajmljivanja apartmana na obali Lijepe naše, ali ne daju mi toliko prostora na portalu, tako da neka novog pravilnika i za njih. Neka se love oni na crno, neka se kažnjavaju oni koji trpaju goste u garaže, one čiji je prvi red do mora relativna kategorija i oni koji muljaju sa slikama na tražilicama. Ako već moramo plaćati nemale cifre, to nevjerojatno more i pogled koji oduzima dah, onda barem da je ponuda u skladu s cijenom. Ništa više.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.