Život 09. ožujka 2018.

Što je tako posebno u 'hrvatskom jalu'?

INstagram.

'Hrvatski jal' možete pronaći i na Wikipediji. Znam, nije neka jaka referentna točka, ali gdje ima dima ima i vatre. Žao mi je što nemamo uz naše 'hrvatsko' neku drugu pripadnu imenicu, poput 'hrvatski ponos' recimo, ili 'hrvatska ambicija'. Ma da je i 'hrvatski šarm' ili 'hrvatska duhovitost', bilo što. Ne, mi smo svojim ponašanjem, shvaćanjem i otkrivanjem komentiranja ispod članaka sebi priskrbili 'jal' kao nešto pravo, tradicionalno naše. Imamo štrukle, pršut, Rimca i - jal

'Hrvatski jal ili hrvatska zavist je razgovorni izraz za oblik zlobe i zavisti, odnosno, nezadovoljstvo i neprijateljstvo domaćih pojedinaca ili skupine ljudi prema hrvatskim sunarodnjacima zbog njihovog društvenog ili poslovnog uspjeha i statusa, njihovih intelektualnih ili financijskih i gospodarskih sposobnosti, te zbog posjedovanja vrijedne stečevine, koje dotični pojedinci ili skupine ne mogu trenutno ili trajno posjedovati zbog ograničenih financijskih mogućnosti. Hrvatski jal je obično nazočan kod ljudi s nižom inteligencijom, i kao oblik zlobe i zavisti utječe na njihovo nasilno ponašanje i osvetoljubivost. Ishodi toga su: svojatanje nečijih predmeta ili djela, izmišljanje spletki i laži, te klevetanja radi ponižavanja i zatiranja ugleda uspješne osobe, i slično.'

 

Finishing touches #RimacAtGeneva

A post shared by Rimac Automobili (@rimac_automobili) on

Ti, neki, 'naši' ljudi jednostavno ne praštaju uspjehe. A grandiozone uspjehe poput onog Rimčevog od neki dan bi vjerojatno poslali na sud, da postoji sud koji se time bavi. 'Dobar dan, podigao / podigla bih tužbu protiv Mate Rimca jer je čovjek napravio automobil budućnosti kojem se divi cijeli svijet. Naravno, troškove odvjetnika platit će on, pobijedio/la ja ili ne, on ima love, ja nemam.'
Mate Rimac je prije neki dan predstavio automobil budućnosti na jednom od naj auto-showova na svijetu. Mate je rođen 1988. Mate ove godine navršava 30 godina. Auto koji je predstavio, mene kao mene baš i ne zanima, ali ja nisam ta publika. Lijep mi je. Sivi. I uopće ideja da se čovjek okuražio na proizvodnju u ovom truležu od zemlje… nije li to onak', hrabro? Pustiti korijenje u ovoj zemlji, i pokušati nešto promijeniti? Bože, što li je tom mladom čovjeku?! No, nije to bitno. Bitno je da:

Mate Rimac "ne bi ništa napravio da mu nije bilo ćaće". I da mu "ćaća nije dao pare da otvori firmu". I jasno, sve je nama jasno jer je "Mate bio student Verna, a svi znamo tko se upisuje na Vern. Bogati, razmaženi klinci". Bitno je napomenuti i da pored sebe "Mate ima sponzorušu, koja je zgodna". I to je nažalost najveći grijeh te cure. Dakle, možemo zaključiti - ništa od ovoga ne bi bilo da mu nije bilo tate i pod ruku fura ispraznu kokoš koja samo zna slikat' za Instagram. Kako li se usudio napraviti auto koji ne može kupiti prosječni Hrvat s pet kredita. Kako li se usudio taj drski balavac, koji nema pojma o ničemu osim o peglanju kartice? Zna li on što se ovdje događalo '91? Ej! 


Ne budi lijena, Selma, pa sam nazvala frenda koji radi kod Rimca, samo da mi potvrdi ono što ustvari znam i predosjećam, ali da budemo mirni. 
"Radio sam prije u jednoj tipično-hrvatskoj firmi, od 9 do 5, kompletno bolesne atmosfere među ljudima, a pogotovo od direktora prema zaposlenicima. Otišao sam i došao 'Rimcu'. Ovo je zapadnjački orijentirana firma, kojoj je u fokusu zadovoljstvo zaposlenika. Jasno da se radi, i jasno da postoje rokovi koji se moraju poštovati. Ali na primjer, ti rokovi su potpuno objektivni, a ne kao u većini tvrtki – suludi. Možemo dofurati ljubimce na posao. Možemo otići na kavu u miru. Nema represije i nitko nam ne visi nad glavom. Bitno je da se posao napravi. Meni je posao u ovoj kompaniji pravo osvježenje". 

Dugo mi je trebalo da skužim, a još malo dulje da mi sjedne – hrvatski jal ne da ne oprašta uspjeh, on ne oprašta činjenicu da je netko samo jednostavno dobro. Ne oprašta iskrenost. Ne oprašta indiferentnost prema trivijalnom. Ne oprašta ništa što njih stavlja u poziciju onoga koji to nije uspio za sebe napraviti. Duhovno je velik problem, a materijalno još više. 
Nakon što sam dala otkaz nakon dugo godina u jednom, hm, sistemu, i okuražila se na postizanje svojeg mira, slobode i krenula u napad u ostvarivanje svojih ideja i snova… tračevi su samo krenuli. Priče bi dolazile do mene iz najčudnijih smjerova i najneočekivanijih ustašca. Priče da se smrzneš. Koliko god ti bio kul i koliko god si ti ponavljao frazu – nije važno što priča, već tko priča… priznajem, u početku me znalo razdrmati, ali s vremenom je puštalo. Mislila sam ako baš jako ignoriram, prestat će. Ali nije. I onda sam nakon dugo vremena i shvatila. Shvatila, tako da mi je sjelo u centar mog pleksusa.

 | Autor:
Jednadžba je vrlo jednostavna – što te više boli džon za trivijalne stvari kojima su drugi opterećeni, to je njima više stalo da posiju još malo svog jala. Obično to s 'normalnim ljudima' ide obrnuto – što više ti ignoriraš, to brže priča pada u vodu. Hrvatski jal je nešto što raste proporcionalno ignoriranju, a ne obrnuto proporcionalno. I zato je 'hrvatski jal' poseban. 
Evo, ja ću sada kada predam ovaj tekst, otići u kvartovski kafić, sjesti na terasu, i guštati na suncu. Doći će jedan od kvartovskih jalnih, ne sumnjam, naručiti pivu i početi kenjat u stilu – lako tako, a bez ijednog argumenta. Nastavit će s nabrajanjem svega što je pogrešno u ovoj zemlji (ja ću biti kriva vjerojatno po par točaka samo zato jer sam zaradila za svoj kruh), a da neće dupe pomaknuti s birtijske stolice. Otići će svojoj kući, besposlen kakav jest, jer 'neće on raditi za kikiriki', otvoriti novu bocu pola litre pive, upaliti kompjuter i krenuti sa siktanjem na tuđe uspjehe. 

Komentari 0