Jelena Gverić za miss7 odlučila je ispričati kako izgleda njen život u Japanu gdje živi posljednjih pet godina
Profesoricu talijanskog i ruskog jezika rođenu prije 30 godina u Šibeniku je želja za upoznavanjem nepoznatog, ali i ljubav, odvela u Japan gdje trenutno živi. Jelena Gverić, velika zaljubljenica u putovanja, fitness, kuhanje i zdravi život, prvo je živjela na sjeveru u gradu Aomori, a trenutno je u Takamatsuu.
Ljubav ju je odvela
"Moja priča s Japanom krenula je preko mog dečka, kojeg sam upoznala dok je igrao košarku u Zadru gdje sam ja studirala. Nakon Zadra, dečko je dobio ponudu u Japanu, a ja sam još studirala i povremeno ga posjećivala. Kada sam diplomirala on je i dalje igrao tamo te sam se ja odvažila preseliti s njim. Nisam imala nikakva očekivanja jer nisam imala apsolutno nikakvu ideju gdje idem i kako izgleda život u Japanu.'
Prilagodba japanskom stilu života
Kako nisam osoba koja može samo sjediti doma, odvažila sam se i bacila u potragu za poslom u malom gradiću Aomori gdje nisam znala apsolutno nikoga. Već nakon tjedan dana sam počela raditi u školi stranih jezika kao profesorica engleskog i talijanskog. U početku sam pokušala živjeti hrvatskim načinom života što je god više moguće - kuhati samo domaću hranu, ispijati kave makar i sama i slično. No, ubrzo sam shvatila da se moram prilagoditi jer će mi tako biti lakše. Počela sam putovati Japanom, isprobavati novu i neobičnu hranu, sklapati nova prijateljstva.
Privlačnost financijske sigurnosti
Kao i mnogi drugi stranci, imam love/hate relationship prema Japanu. Postoje stvari koje iznimno cijenim ovdje kao što su financijska i osobna sigurnost. Kako moj dečko mijenja klub gotovo svake godine, tako i ja selim s njim u nove gradove i svaki put vrlo lako pronađem vrlo dobar posao. Tako sam do sada radila u školi stranih jezika, kao profesor poslovnog engleskog u Hitachi kompaniji te kao teta u internacionalnom dječjem vrtiću. Svaki od ovih poslova je bio vrlo dobro plaćen, a da budem iskrena, cijene svakodnevnih potrepština nisu puno više nego u Hrvatskoj. Tako se u manjim gradovima (i dalje milijunskim, ali ne baš u Tokiju ili Osaki) može naći dvosoban stan za oko 3 000 kuna mjesečno, mlijeko košta 6 do 8 kuna kao i kruh, špageti su 7- 8 kuna, meso je skoro istih cijena kao i kod nas, ali se kupuje u puno manjim količinama. Jedino je razlika u voću i povrću koji su duplo skuplji nego kod nas, ali iako nema tržnica mogu se pronaći lokalni farmeri i od njih kupiti svježe i povoljno.
Vjerovali ili ne, nije puno skuplje nego kod nas
Režije su također slične kao kod nas, ovisi gdje živite. Na sjeveru je vrlo hladno pa su nam tamo režije bile nekad čak i više od tisuću kuna, ali u gradovima u kojima je klima kao u Zagrebu, definitivno su ispod tisuću kuna. Inače, Japanci su vrlo skromni i štedljivi. Zanimljivo, zdravstveno osiguranje se naplaćuje proporcionalno primanjima, a država pokriva 70 posto troškova.
Japanci pozitivno gledaju na svoje šefove
U poslovnom svijetu velika je razlika između Japana i Hrvatske. U Japanu nema baš negativnog stava prema poslu, kolegama, šefu, a svi imaju isti cilj - odraditi posao što je bolje moguće i uzajamno si pomažu kako bi do toga došli. Naravno da i plaća igra veliku ulogu u tome da se na posao ne gleda negativno. Ne mogu reći da sam se skroz tome prilagodila jer sam i dalje zadržala prioritete u kojima su privatni život i obitelj na prvom mjestu. Nažalost, za mnoge Japance to nije tako. Većina su samci bez obitelji, a čak i ako imaju obitelj, rado ostaju na poslu svakodnevno od 8-9 ujutro do 8-9 navečer, ne koriste godišnje odmore, nekad čak i nedjeljom svojevoljno idu na posao jer nešto nisu završili.
Sve je po pravilima
Ljudi u Japanu su naučeni da moraju biti iznimno pristojni i ljubazni u svakoj situaciji. Ja sam ovdje već petu godinu pa sada vidim da je to samo javna krinka koja ne odražava kako se oni stvarno osjećaju, ali njihove stvarne osjećaje vjerojatno nikada nećete upoznati. Cijela zemlja radi na tome da u javnosti budu najbolji mogući, da nema kriminala, da sve bude čisto i uredno i to stvarno izvrsno funkcionira. Ali takav savršeni poredak ima i mana, za mene je najveća to što u Japanu nema ‘dogovorit ćemo se’, ni u ničemu, sve mora biti po propisima i pravilima, slagali se vi s njima ili ne, uzalud vam je postavljati pitanja. Pa i od najjednostavnije stvari kao što je, recimo, naručivanje kave - ako biste slučajno kavu s hladnim mlijekom, a toga nema u meniju, onda je nećete ni dobiti. To je zato što nitko ne želi preuzeti odgovornost na sebe i učiniti nešto van propisa.
Što se tiče sigurnosti, kriminala gotovo uopće nema. Mene oduševljava i njihovo ponašanje u prometu, svi poštuju pravila i ne vjerujem da itko ikad vozi bez pojasa, a policiji nije cilj naplaćivanje kazni već idu okolo s upaljenom rotacijom kako bi ih ljudi vidjeli i sami ispravili ako rade nešto pogrešno.
Znaju za Hrvatsku
Japanci lijepo prihvaćaju strance, žele znati sve o nama, našoj zemlji i našim običajima. Ja pogotovo ne prođem nezapaženo jer sam visoka 185 centimetara što je za njih divovski, čak i za muškarce pa sam tako naviknula na uvijek iste komentare i ista pitanja, koja nikad nisu negativna, već uvijek vrlo simpatična i prijateljska. Kada kažem da sam iz Hrvatske, svi znaju za Dubrovnik i Plitvička jezera. Hrvatska je sve popularnija među Japancima i puno njih ima želju za putovanjem u Hrvatsku. Ljudi koji putuju su većinom umirovljenici jer, kao što sam rekla, mladi ljudi ne uzimaju godišnje odmore. Umirovljenici ovdje stvarno žive život - uče engleski, idu u teretanu, na tečajeve kuhanja, putuju... Jednom prilikom sam pekla hrvatske kolače (medenjake i vanilin kiflice) za Božić u internacionalnom centru i bili su oduševljeni. Dosta ih zna hrvatske nogometaše i Mirka Filipovića koji se ovdje često bori. Ovdje postoji i mala zajednica Hrvata te se pokušavamo skupiti i družiti za vrijeme božićnih blagdana u Hrvatskom veleposlanstvu u Tokiju.
Nakon Japana u Ameriku, a u Hrvatsku tek u mirovini
Mogu reći da je japanska avantura puno utjecala na moj život. Proputovala sam skoro cijeli Japan i dosta azijskih zemalja, upoznala potpuno drugačiju kulturu od naše, prisvojila korisne navike, upoznala puno ljudi i moje drage učenike koje ću zauvijek pamtiti, ali ne vidim da ovdje mogu ostati cijeli život. Koliko god ovdje život bio dobar, ja sam ipak priklonjenija zapadnjačkom načinu života. Puno mi nedostaje Hrvatska i naš način života, ali nažalost život u Hrvatskoj je težak i nezamisliv nakon što navikneš na izvrsne radne uvjete. Jednu godinu sam čak razmišljala da pauziram s Japanom i budem u Hrvatskoj te sam se prijavila za neke poslove profesora stranih jezika u Hrvatskoj, ali nažalost, uvjeti su bili smiješni i žalosni za prihvatiti. Ostat ćemo u Japanu možda još jednu ili dvije godine i nakon toga preseliti u Ameriku i započeti novi život u zemlji gdje je moj dečko odrastao. I on obožava Hrvatsku i san nam je umiroviti se u Šibeniku.
Poruka ljudima je da se odvaže na upoznavanje nečeg novog, putovanja i privremene poslove izvan Hrvatske. Postoji toliko puno života i zanimljivosti van naših granica. Ja ću zauvijek biti karakterna Dalmatinka, ali kroz putovanja i život u Japanu sam pokupila nove dobre navike, iskustva i načine razmišljanja.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.