"Rekli su mi da odem na WC i rukama uhvatim plod koji pobacim"

Već dva dana mediji bruje od iskustva saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koje je ova bez srama iznijela pred Saborom, o tome kako su je u bolnici vezali za krevet i bez anestetika joj načinili kiretažu. Osim što je predsjednik Sabora odmah prokomentirao kako je ta tema previše intimna da bi se ovako naglas prepričala (da je Ninčević rekla kako su joj naživo operirali slijepo crijevo, vjerojatno bi tema bila "dovoljno pristojna" za javnu polemiku - ove ženske, ginekološke, stvari očito su tabu. Zar još uvijek???) izazvala je niz novih "priča s ginekologije" koje su žene osjetile potrebu podijeliti. I to ne samo sa svojom najbližom prijateljicom ili sestrom već s javnošću. Jer, dovraga, pa to je dio našeg života. A da stvar bude tužnija, slične, nehumane situacije doživjele su mnoge. I sad ne smijemo o tome pričati jer je nekome neugodno to čuti? 

O "slučaju kiretaža" oglasila se i struka: te nije bila kiretaža, te je postojalo medicinsko opravdanje... Ne ulazimo, nismo liječnici, ali sve i da su potpuno u pravu, vjerojatno smo dovoljno ljudi, dovoljno kompetentne da kažemo je li nešto bilo nehumano i jesmo li se osjetile poniženo. Tri naše čitateljice iznijele su ovo što su same doživjele u tri hrvatske bolnice.

Priča broj jedan:
"Rekli su mi da odem na WC i rukama uhvatim plod"

"U 13. tjednu trudnoće saznala sam da dijete umjesto dvije arterije u pupkovini ima samo jednu pa bebino srce kuca dva puta slabije nego moje te da je bebi dijagnosticiran Turnerov sindrom. Nisam željela prekinuti trudnoću no doktori su mi savjetovali da je tako najbolje jer ću teško iznijeti trudnoću. U KBC Rijeka gdje je dogovoren prekid trudnoće medikamentom umjesto klasičnom kiretažom, dobila sam abortivnu pilulu koja potiče trudove te drugu pilulu koja je trebala utjecati da bebino srce prestane kucati, da dođe do poroda. 
Smjestili su me u sobu u kojoj je bila i djevojka koja je došla na pobačaj, a sestra koja je tad radila nije cijeli dan dolazila. Djevojka je vrlo brzo je otišla, a ja sam ostala sama. Imala sam trudove, a od pilula sam povraćala od 7 sati kad sam došla pa sve do 19 sati navečer. U 18 sati sam rekla sestri, kad je napokon došla, da mi je loše. Na ranijem dogovoru liječnici su mi rekli da ću dobiti injekciju ili tabletu protiv bolova, no sestra mi je rekla da ne mogu dobiti ništa ako ne pojedem nešto. Probala sam pojesti tri sendviča koja sam imala sam sobom jer u dnevnoj bolnici nema obroka, ali sam sve povratila. Sestra mi je ipak donijela jogurt i palentu, te se premišljala hoće li joj dati zadnji brufen iz kutije. Cijelo sam vrijeme bila sama, većinu vremena sam u bolovima provela na stolcu jer nisam željela leći na umrljani krevetu bez posteljine. Nisam ljuta na osoblje jer jedna sestra je pokrivala cijeli odjelu i shvaćam da nije stigla sve. No tu šokovima nije bio kraj. Osjećala sam pritisak i mislila sam da će me staviti na stol da se porodim, no sestra je rekla da otiđem u WC, te da, ako želim obdukciju, rukama zadržim plod. I doista sam to napravila. Vidjela sam sam ga i držala u rukama. Zadržali su me preko noći jer sam bila slaba, opet krevet bez posteljine, primila sam tri boce infuzije. Sljedeći dan je bila vizita, nitko mi se nije obratio, nitko mi ništa rekao osim što su mi izvadili krv i rekli da pričekam nalaze i otpusno pismo. Otpusno pismo smo dobili nakon tjedan i pol. U međuvremenu su svaki dan mom suprugu govorili da ga nema tko potpisati. Bilo je tako napisano da smo imali dojam da ga je napisao netko nestručan, možda student kojem je to služilo za učenje. Na nalazu obdukcije je pisalo da je plod muškog roda, a nosila sam curicu! Kad sam nazvala u bolnicu, doktor je rekao da će provjeriti te je rekao da se ispričava i zamolio ju da nikome ne kaže što se dogodilo. Naime, nije našao uzorak ploda koji se nakon pobačaja mora čuvati nekoliko tjedana. Još je rekao da ne zna tko je napravio obdukciju i da on ne može raditi posao svojih kolega. Ponavljam, ne ljutim se na pojedine doktore i sestre koji su stvarno dali sve od sebe, nego općenito na hrvatsko zdravstvo jer su u bolnicama uvjeti nehumani. Na kraju sam odlučila raditi Prenatal test za koji se krv šalje u Ameriku i košta 5000 kuna kako bih znala hoće li se bolest/anomalije ponavljati."

Thinkstock / Spencer Davies

Priča broj dva:
"Kad sam se probudila iz anestezije, bila sam u nekom skladištu u podrumu, a oko mene su bili stari kreveti, kao u nekom hororu"

"Moj porod se odvio u Petrovoj bolnici. Vodenjak mi je pukao oko 1 sat noću. Suprug me vozio, plodna voda je cijelo vrijeme curila i kad smo stigli oko 1.30 bila sam cijela mokra. Tako mokru su me pustili da čekam do pola 4 ujutro kad su mi napokon dali krevet i nešto da se presvučem. Do 9 ujutro me nijedan doktor nije došao pogledati. Kada je došla druga smjena, tada me liječnik prvi put pregledao i odlučio mi dati drip jer nisam imala trudove, a beba je bila bez plodne vode. Od 9 ujutro pa sve do 18 sati sam neprestano dobivala drip bez da su se trudovi ubrzavali i ja otvarala, pogledati bi me svakih sat vremena. Tih skoro deset sati dripa bolovi su bili grozni, srećom je muž bio uz mene inače bih poludjela. Tek kad je došla treća smjena doktora, doktorica koja je bila dežurna je poludjela i čudila se kako me dosad nisu porodili s obzirom na to da imam oštećenje kralježnice i veliku bebu. Krenule su pripreme za carski rez - skinuli su me do gola i tako vozili preko pola bolnice. Ne mogu ni opisati kako mi je bilo neugodno, osjećala sam se kao govedo koje vode na klanje. Doktora koji je trebao doći i obaviti operaciju sam čekala dugo (možda to i nije bilo toliko dugo, ali meni se činilo kao satima) i smrzavala se u sali dok nije došao. Kad sam se probudila iz anestezije, bila sam u nekom skladištu u podrumu, a oko mene su bili stari kreveti, kao u nekom hororu. Mislila sam da sanjam. Sva izgubljena, počela sam zvati sestru, ali me nitko nije doživljavao, svi su samo prolazili i nekamo žurili. Napokon mi se jedna sestra smilovala i rekla da nema mjesta na odjelu i da moram čekati da se oslobodi mjesto. Drugi dan su me prebacili na odjel, a tek sam treći prvi put vidjela svoju bebu. Sestre na intenzivnoj su pomagale i bile OK, ali sve poslije su bile katastrofa. Hladne i bezobrazne. Nisam mogla dojiti, pa su me tretirale kao da sam ubila nekoga ili sam maloumna. Svaki dan su provjeravale, stiskale i pipkale kao da lažem da nemam mlijeka. Doslovno sam tražila vezu i sestru koja je došla do mene i sama se uvjerila da nemam mlijeka te rekla ostalima da me ne maltretiraju. To mi je bilo najgorih sedam dana, gore nego sam porođaj. Kad sam došla kući, patronažna sestra, koja se inače bavi potporom i grupama za dojenje, pomagala mi je izdajati i stvarno vidjela da nema pomoći. Kad je vidjela kako dijete plače na prsima i ne želi ni blizu, rekla je da je beba istraumatizirana, da tako nešto još nije vidjela. Oni su ga doslovno svaki dan gurali i silili da prihvati dojenje, a ja sam plakala. Skupa sa mnom su plakale i ostale žene u sobi. Na kraju sam lagala doktorima da dojim samo da me puste kući da u miru uživam sa svojim djetetom."

Thinkstock / Spencer Davies

Priča broj tri:
"Tek sam preko poznanice saznala da je moje dijete bilo bez kisika i da je bilo oživljavano"

"Svoje prvo dijete rodila sam na sv. Duhu. Došla sam na dogovorenu indukciju jer sam prenijela 10 dana i imala lagane trudove. Bez posebnih objašnjenja dobila sam gel i tri kapi dripa. Trudovi su ubrzo počeli i nakon tri sata bili bili su vrlo snažni pa sam zatražila epiduralnu i dobila je. Smjestili su me u boks, te su me povremeno došli provjeriti i pojačati drip. Nitko mi se nije obraćao, primalje i doktori međusobno su o meni razgovarali kao da sam komad mesa. Ako bi ih nešto pitala odgovarali bi da to tako treba biti i da mi je to prvi porod s prizvukom 'sve ste vi prvorotkinje iste'. Nakon nekoliko sati, epiduralna se par puta pomaknula i trpjela sam velike bolove. Imala sam osjećaj da konstantno imam trud, vikala sam i tražila pomoć, ali primalja bi došla, pogledala CTG uređaj, rekla da nemam trudove i da mora boljeti. Nakon ukupno 17 sati došao je drugi liječnik (nitko od liječnika niti sestara nije predstavio). Bio je uzrujan zbog mojeg vikanja i rekao da tiskam kad mi dođe trud. Boljelo me cijelo vrijeme kao da imam trud pa sam tiskala kad bih vidjela na CTG uređaju da je vrijednost porasla. Doktor je vikao na mene da nemam trud i obratio se sestri rekavši joj da me pusti još dva sata da se mučim, pa ću valjda tada surađivati. Uplakana, rekla sam sestri da me pokrije jer mi je hladno. Izmjerili su mi temperaturu i pošto je bila visoka istog sam se trena stvorila u sali na carskom rezu. Kad su me krenuli šivati, čula sam kako međusobno pričaju, te je jedan doktor pitao drugoga je li mojoj bebi bila pupčana vrpca omotana oko vrata, na što je ovaj odgovorio da jest. I sama sam upitala isto, ali dobila sam odgovor da je to normalno. Čula sam doktore da pričaju da je APGAR bio 9/10 pitala sam zašto je tako, na što mi je doktor drsko odgovorio da je njegov sin imao APGAR 8, pa sad studira. Tri tjedna nakom carskog reza dobila sam visoku temperaturu i završila u bolnici gdje me doktor tješio da ću brzo ići doma svojoj bebi. Nakon što sam slijedećeg jutra pitala drugog doktora kad ću moći kući, dobila sam bezobrazan odgovor koji je glasio "To je zato što vi žene mislite da je carski rez bezbolan porod i sad vam eto bezbolnog poroda! I nemojte si misliti da ćete tako skoro ići iz bolnice." Rasplakala sam se jer hitan carski rez nije bio moja želja."

Thinkstock / Spencer Davies

"I drugo dijete sam rodila u istoj bolnici. Nekoliko dana prije termina došla sam na pregled na kojem mi je doktorica stavila ruku u vaginu te me ogrebala na što sam vrisnula. Rekla je da "će to malo ubrzati porod". Termin je bio za tri dana pa mi ni danas nije jasno zašto je to napravila. Tu noć mi je pukao vodenjak i voda je bila smeđa. Odjurila sam u bolnicu znajući da je mekonijska voda loš znak i opasna za dijete. Doktorica koje me pregledala to jutro i specijalizantica zabrinuto su gledale CTG i došaptavale se, ali meni nisu odgovorile niti na jedno pitanje što se događa. Inzistirala sam, na što mi je doktorica rekla "da je meni ovo drugi porod, a njima 2 002 i da one bolje znaju". Snažne i bolne trudove sam imala s razmakom od minute, no iako sam u bolnicu zaprimljena u 23.50 sati tek u 5.30 sati ujutro kad je došao drugi doktor, nakon 45 minuta stimulacije kako bi dijete živnulo, dripa i lošeg CTG-a, doktor je predložio carski rez na koji sam pristala. To su bile prve informacije koje sam dobila nakon 6 sati ležanja u bolnici. Slijedio je hitan carski rez u općoj anesteziji u 6.30 sati ujutro, a mom suprugu, koji je u čekaonici bio od 4 sata ujutro, nitko nije davao nikakve informacije. Na upite kako mi je dijete, sestre su rekle da moram čekati pedijatra. Pogledala sam anamnezu te sam vidjela da je dijete rođeno s APGAR-om 5. Kad je došla doktorica pitala sam zašto je rezultat takav, ona mi je,citiram, odgovorila: "To je zato što ste porođeni u zadnji čas". Od pedijatara sam dobivala šture informacije pa sam priupitala glavnu sestru jednog odjela koju poznajem te mi je ona rekla da je moje dijete bilo bez kisika i da je bilo oživljavano. Također nisam ni znala da je mojem djetetu rađen ultrazvuk mozga, kao niti da ću ga morati ponoviti za mjesec dana, a što sam saznala iz otpusnog pisma. Medicinska sestra koja mi je donijela prvi put dijete, na moj upit je li beba dobro, odgovorila je da zašto ne bi bila. Rekla sam joj da je APGAR bio 5, a ona je na to meni rekla "Mama, pa APGAR 5 je super!". Zahvalna sam doktoru koji je moje dijete uspio dovesti do APGARA 8 nakon 5 minuta. Nakon dva grozna iskustva, moj strah je bio prevelik da bih imala još djece. Srećom, sad sam se ohrabrila i ovog puta odlučila ići u KBC Merkur za čije osoblje imam samo riječi hvale."