"Reći ću vam kako je zapravo živjeti u Danskoj"

"Odlučila sam doći u Dansku prije devet mjeseci, točnije u kolovozu 2017., kako bih nastavila svoje fakultetsko obrazovanje. U Zagrebu sam završila preddiplomski studij ekonomije, a za diplomski studij, smjer International Business, odabrala sam danski Aarhus University u istoimenom gradu. Studirajući u Zagrebu, znala sam da bih – možda, ako... - voljela nastaviti s višim stupnjem obrazovanja negdje u inozemstvu, ali nisam previše razmišljala o tome gdje. Tako je to bilo u mojoj glavi sve dok jednoga dana, na trećoj godini faksa, nisam u obližnjem kafiću naletjela na letak o besplatnom studiranju u Danskoj Nije mi trebalo dugo da prikupim sve potrebne informacije o tamošnjim sveučilištima, programima i smjerovima, pa da s lakoćom izaberem i odlučim: da, želim ići – i to upravo u Dansku!  privatna arhiva Kristijana Musića

Trebalo je nešto manje od dvije godine za dovršetak svih ovdašnjih obveza i preduvjeta za ostvarivanje upisa na jednom od najstarijih i najvećih danskih sveučilišta, u lučkom gradu koji je sa svojih nešto više od tristo tisuća stanovnika drugi po veličini u toj zemlji, odmah iza Kopenhagena. Pritom nije bilo nevažno što je studiranje na Aarhus Universityju, kao i posvuda u Danskoj, besplatno za građane zemalja EU-a. Osim toga, stranim se studentima nudi mogućnost mjesečne potpore, tzv. Statens Uddannelsesstøtte, pod uvjetom da mjesečno rade najmanje 43 sata: iznos te potpore je oko 5.500 danskih kruna (otprilike toliko i naših kuna), no vrijedi reći da za Dance nema nikakvog 'uvjetovanja'. Što znači da će vas, imate li dansko državljanstvo, plaćati da studirate.  privatna arhiva Kristijana Musića

Kad sam zbrojila sve na što mogu i ne mogu računati, uključujući i roditeljsku potporu, iskristaliziralo se da mi je prioritet pronalazak posla. A u studentskom gradu poput Aarhusa, koji nije toliko orijentiran turizmu i biznisu, teško je pronaći 'bolji' posao samo sa znanjem engleskog, bez aktivnog znanja danskog, pa su internacionalni studenti manje-više 'osuđeni' na osnovne pomoćne poslove, kao što je čišćenje, pranje suđa, dostava i slično. Osobno mi je trebalo oko mjesec dana intenzivne potrage da se na minimum 43 sata mjesečno zaposlim kao peračica posuđa u jednom restoranu: zahvaljujući satnici od 130 kuna i u kombinaciji s navedenom potporom, uspijevam se u potpunosti sama financirati i pokrivati osnovne životne potrebe, poput stana, hrane, prijevoza, izlazaka i sitnih shopping-zadovoljstava. I to unatoč nemalim poreznim opterećenjima – najniža tamošnja porezna stopa, koja 'opterećuje' sve, je čak 40 posto.  privatna arhiva Kristijana Musića

Što se tiče danskog načina života, mentaliteta i njihova standarda, sve je potpuno drugačije nego u Lijepoj našoj. A kako i kruna i kuna imaju podjednaku vrijednost, vrlo je jednostavno uspoređivati i cijene, pa uočiti još neke, ponekad i dramatične razlike. Primjerice, kava u kafiću u prosjeku stoji 35 kruna, no na tim se mjestima taj napitak ne konzumira kao kod nas (dugo i polako, što mi jaaako fali:)), nego uglavnom svi uzimaju 'za van' u Starbucksu ili Baresso Coffeeju, premda se to plaća oko 50 kruna. Znatno skuplja nego kod nas su i alkoholna pića, od uobičajenog piva do koktela, posebice u klubovima, pogotovo ekskIuzivnijima. Tako npr. u jednom od najpopularnijih (LouLou) gin-tonic dođe 120 kruna, a u drugom, manje popularnom (Hornsleth baru), gotovo upola manje, 70 kruna.  privatna arhiva Kristijana Musića

I cijene mjesečnih najamnina stanova i studentskih soba uvelike nadmašuju zagrebačke, a i dosta je teško pronaći pristojan smještaj za 'pristojnu' svoticu; razlog tome je zasigurno brojnost studenata i golema potražnja. Jednosobni stančić tako je nemoguće naći ispod pet tisuća kruna, pa se studenti uglavnom odlučuju na život u domovima ili višesobnim stanovima u kojima imaju svoj sobičak i dijele zajedničke prostorije, a to u prosjeku svakoga dođe oko 3.200 kruna. Plus, jasno, režije, koje dođu otprilike kao i u Hrvatskoj. Prijevoz je također skuplji: pojedinačna gradska autobusna karta, koja vrijedi dva sata, košta 20 kruna, a mjesečni pokaz koji pokriva sve gradske zone, od centra do okolnih naselja,  375 kruna. Ubera u Danskoj nema, a taxi je izrazito skup, pa ćete u prosjeku za prijeđenih pet-šest kilometara 'caltati' 150 kruna. Po mom iskustvu, najveća razlika u cijenama između Danske i Hrvatske  po restoranima. U 'prosječnom' ugostiteljskom objektu takvog tipa jednostavan ručak za jednu osobu kreće se oko 160 kruna. S druge strane, hrana u dućanima stoji podjednako, pa i manje nego kod nas.   privatna arhiva Kristijana Musića

Što osobno volim u Danskoj, a što mi ondje nedostaje?

Započnimo ipak s danskom 'pozitivom': jako sam zadovoljna faksom, od profesora, kolegija, nastavnih metoda i sadržaja, do kolega, a sad već možda i prijatelja. U odnosu na hrvatsko obrazovanje, ovdje se od studenata puno više očekuje, uključujući i redovito praćenje znanstvene publicistike, konstantni individualni i grupni rad na projektima, pisanje eseja i iznošenje vlastitih promišljanja i rješenja. Istodobno, sve je odlično organizirano, praktično orijentirano, korisno i zanimljivo. Pa se lakše i manje stresno 'motivirati' na učenje i polaganje ispita. Treba reći i to da tijekom predavanja apsolutno svi za zapisivanje koriste svoje laptope, što zagrebačkim studentima baš i nije navika.  privatna arhiva Kristijana Musića

A kakvi su Danci? 

A sad nešto više o nekakvom kolektivnom danskom mentalitetu, s kojim možda sama imam najviše problema, kolikogod svaki Danac i Dankinja predano nastoji uvjeriti cijeli svijet da žive u ono baš 'najsretnijoj' zemlji u Svemiru. Rekla bih da su zapravo dosta hladni i rezervirani: iako na prvu djeluju jako ljubazni, pristojni i simpatični, teško će vas pustiti u svoj intimni krug i prihvatiti vas kao bliskog prijatelja. I u odnosima i u svemu ostalome, snažno su  usredotočeni na svoj posao i svagdje se ravnaju po onoj 'red, rad i displicina', kao da uopće nama ni vremena ni potrebe za opuštanjem i uživanjem u životu. Ukratko, rekla bih da mi Hrvati radimo da bismo živjeli, a Danci žive da bi radili…nema kod njih praznog hoda ili naše 'fjake', višesatnog ispijanja kavica i/ili 'laganini' diskusija o životu i svemiru uz čašu vina i dobru 'mezu', a možda ni neposrednosti, otvorenosti i srdačnosti prema bližoj i daljoj okolici, na što smo mi južnjaci navikli. S tim u vezi, moram reći da mi strašno fali sunce, i to puno sunca! Dok ne probate, ne biste vjerovali koliko vam često loše vrijeme i manjak vitamina D mogu utjecati na raspoloženje.  privatna arhiva Kristijana Musića

Za kraj, par riječi o Aarhusu, gradu u kojem živim, i nekoliko prijedloga za one koji ga žele posjetiti: središte mjesta je vrlo lijepo i slikovito, a tu je i nekoliko must see mjesta, među kojima se ističe ARoS, najstariji danski muzej, danas poznat po ostakljenom krovu u duginim bojama kojim možete prošetati i pritom uživati u veličanstvenoj panorami kroz njegove 'šarene naočale'. Najdraži dio grada za mene je Latinska četvrt, nekoliko kamenom opločenih uličica uz koje se nižu preslatke kućice, ali i jedna od najboljih ovdašnjih shopping 'destinacija', s mnoštvom high-street brendova i jakih dizajnerskih imena. Ali, ne biste vjerovali, među njima nema Zare - jedini danski dućan tog lanca je u 190 kilometara udaljenoj prijestolnici, Kopenhagenu. Ali zato ima H&M pa mi srce bude na mjestu:).

 

Så er der gang i Frikadeller 😁😁😁 #frikadeller #aftensmad #Syddanmark #vejen #dk #forår #aften #godaften #danmark

A post shared by Gert (@gert_sorensen) on May 2, 2018 at 9:51am PDT

Isti je kvart prepun malih restorana, zalogajnica i bistroa u kojima svakako morate kušati čuvene danske mesne okruglice, frikadeller, koje su puno sočnije i ukusnije od sličnih švedskih, koje su sastavni dio gastro-ponude svake Ikee. I da ne zaboravim: ako ste u Aarhusu, morate obavezno prošetati do  Marselisborg Dyrehavea, predivnog javnog parka u kojem se besplatno možete družiti i slikati s više od trideset jelena i srna koji slobodno i veselo skakuću uokolo i nimalo se ne boje ljudi, bez obzira na to jesu li ponosni Danci ili brojni stranci.