Život 16. lipnja 2018.

"Preselila sam se u Portugal i evo kako moj život sada izgleda"

Privatni album/Olja Runjić.

Eva Feldman, 29-godišnja Zagrepčanka prije gotovo godinu dana odlučila je započeti svoju portugalsku avanturu. Skupila je stvari i preselila u Lisabon, bez ikakvog plana i programa. Danas može reći da je naučila puno o sebi i o drugima te svoj put ne bi mijenjala nizašto

"Ja sam vam vesela sam i sretna osoba koja voli dobru energiju i razgovore o važnim temama. Po struci sam psiholog, iz čega, ne nužno, proizlazi da volim ljude, a velik dio mene je ples. Cijenim umjetnost i ideje izvan okvira, u kojoj god sferi, dok god poštujemo drugog. U Zagrebu sam živjela od rođenja, tako da sam prošla i škole i fakultet, studentske poslove i prvo zaposlenje u jednoj globalnoj kompanijei koja se bavi kliničkim istraživanjima. Radila sam od doma, tako da sam većinu svoje dodatne energije ulagala u treninge plesa, koji je od moje 15. godine postao velika ljubav. Također sam pet godina svoj život bojila prekrasnim dubinskim bojama art ekspresivne terapije, puno učila o sebi i drugima. Postavljala sam si nekad velika, neka malena, ali u svakom slučaju ne lagana pitanja. 

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Nikad u životu nisam pretjerano razmišljala o odlasku iz Hrvatske, iako je dosta ljudi mislilo da ću otići. Meni se činilo da u Zagrebu još uvijek ima mjesta za mene i nisam imala osjećaj da sam u Zagrebu sve vidjela, upoznala i provjerila. S vremenom, s mnogim putovanjima što u inozemstvo, što unutar sebe na terapiji, sve više mi se javljao osjećaj nekakvog nemira i onog vječnog pitanja ''A što ako moj život nije zapravo ovdje?'' Ovo se može učiniti banalnim pitanjem jer je život uvijek ovdje i sad, ali sam valjda zbog tuđih, ali i svojih očekivanja počela osjećati kao da gubim kontrolu nad svojim životom. Ne, ne želim zvučati patetično jer nije tako, već sam se jednosavno sve više pitala pitanje - ''Zašto?'' Zašto sam tu, zašto radim to što radim. A i ''Zašto ne?'' - što me to točno priječi da odem. I sve više sam bila svjesna da su moji razlozi ne pogrešni, već ne oni koje bih ja voljela imati za bilo što što radim u životu. 

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Ne bih rekla da sam ''ostavila sve iza sebe''  jer mi to ne zvuči vjerno onome kako se osjećam. Nisam ništa ostavila. Sve što je meni bilo važno i potrebno u tom trenutku i sve što mi je važno i potrebno sad - imam uvijek uz sebe i nosim sa sobom. Sva ljubav prema meni bliskim osobama, pa i dio njihovih osobnosti su samom svaki dan. Kad nekog volimo i kad smo s nekim bliski, perspektiva i riječi te osobe duboko se urežu i možemo ih dozvati gdje god da smo. A ni tehnologija ne odmaže.

Lisabon sam igrom slučaja posjetila prije skoro 3 godine i sjećam se kad sam se s prijateljicama vozila taksijem od aerodroma do hostela da sam bila oduševljena već tu prvu večer. Avenije i spomenici nekako su me podsjećali na scene iz filma "Inception", koji me inače sam po sebi ostavlja bez daha. Sve se nekako činilo tako prostrano i puno zraka i neke kombinacije povijesti i budućnosti. Život kao da je buktao. I nekako sam se i ja tako osjećala - živom. Odlučila sam početi učiti portugalski, no tada nisam razmišljala o preseljenju, već samo o učenju nečeg novog, nove kulture i nove perspektive. Dvije godine kasnije, nakon što sam već dva puta posjetila Lisabon sama, provela neko vrijeme tamo, stvari su se mijenjale.

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić
Moja odluka je sve moje bliske ljude istovremeno iznenadila, a opet znali su koja pitanja su me mučila mjesecima, tako da su nekako svi bili spremni na to. Bilo je dosta pitanja zašto, pitanja što ću raditi, gdje ću živjeti, kako ću preživjeti, imam li uopće plan. Imala sam osjećaj da nemam kontrolu nad svojim životom, da se on događa prema nekim socijalnim odrednicama i očekivanjima, a tek kad sam se totalno prepustila i pustila da teče  - tek tada se stvarni moj život meni počeo događati kako sam htjela. U svakom slučaju, moram reći da me cijela obitelj podržala i da su se sve moje prijateljice jako veselile za mene, a neke su i same par mjeseci nakon krenule svojim pravim putovima.  

Možda vas zanima... "Preselila sam se iz Graza u Zagreb i naučila hrvatski - i ovdje mi je super!" Rubrika Život Život


Prije samog dolaska apsolutno nisam znala što ću raditi, kupila sam kartu na putovanju u New York i provela 45 minuta na wc-u od nervoze. Ali to je bila najbolja odluka u mom životu. Slala sam bjesomučno životopise, išla po after-work drinks eventima, upoznavala ljude iz različitih sfera... i živjela sam. Kad nisam više mogla živjeti od ušteđevine, zaposlila sam se u restoranu, a i radila sam honorarne posliće sa strane. Sve dok nisam našla nešto gdje sam se osjećala dobro i kao da je moj posao smislen. Vječni millenial problem, ali sad sam sretna. Ovdje u Lisabonu trenutno radim kao business analyst u jednoj globalnoj kompaniji. Volim svoj posao jer sam okružena ljudima iz cijelog svijeta, iz svih grana obrazovanja i struka, a dijelimo otvorenost prema životu i pregršt ideja, atmosfera na poslu je dosta casual, poštuje se individualnost i svačiji nazori, a radim na tri jezika - francuskom, portugalskom i engleskom.
Jezik sam znala, učila sam ga skoro dvije godine prije, a i kako sam po prirodi druželjubiva, već sam imala dosta prijatelja iz Lisabona koji su sa mnom razgovarali većinom na portugalskom. Cilj je ne bojati se zvučati glupo. Mom egu je dugo trebalo, ali prebrodili smo!

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Mislim da se snalazim dosta dobro. Tako i tako se svi snalazimo, to je život. Snalazim se jednako dobro kao svi. Napravim si ručak, odem van na kavu i sunce, izađem malo van plesati i radim. Nekad se sjetim da sam se preselila bez ikakvog plana i pomislim si "Ajme, što si bila hrabra.", a nekad se sjetim da zapravo nikad nisam imala osjećaj da nešto riskiram. Ako išta, bojala sam se da riskiram svoj život prije kad sam razmišljala o tome da ipak ne odem i da ništa ne promijenim. Toga sam se više bojala. Početi iznova ima svojih teških trenutaka, ali ona jedna vrijedna stvar je sloboda. Slobodan si biti tko jesi i raditi što želiš i otkriti da i kad si to što stvarno jesi i kad radiš to što stvarno želiš, da si i tada voljen i prihvaćen.

Niti jedan dan otkad sam se odselila nisam pomislila da sam pogriješila. Naravno da mi nedostaje i Zagreb, i moji prijatelji i obitelj, ali niti u jednom trenutku se nisam htjela vratiti. To je tako zasad, vidjet ćemo što kaže budućnost. Barem nakon svega znam da se nikad ne zna. 

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Najviše najviše mi nedostaju mama, tata, moja sestra i moji baka i djed. A istovremeno, nisam se nikad osjećala toliko povezano s njima nego odkad sam otišla. Naravno, nedostaju mi moje prijateljice, htjela bih da si sve možemo priuštiti svaka dva mjeseca letjeti jedna drugoj i da ih mogu zagrliti, ali bit će posjeta, bit će vremena i bit će novaca. I more! Naše Jadransko TOPLO more. Ovi Portugalci su suludi kako plivaju u ledenom oceanu. Ja se samo sunčam.

Naučila sam puno. O sebi. O drugima.  Da nisam posebna, da nisam jedinstvena.  Da imam sreće i da trebam biti zahvalna. Isto tako i da trebam biti ponosna i da trebam znati koliko vrijedim i da zaslužujem sve što si želim. Jer da nisam imala priliku, emocionalnu i financijsku potporu cijeli svoj život, sigurno ne bih tu bila gdje jesam. 

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Eva za kraj ima poruku za missice. Slušajte same sebe. Život i intuicija nam uvijek žele dobro. Treba se samo nekad prepustiti valovima i prestati neumorno pokušavati skužiti kamo će nas ti valovi odnijeti. Gdje god odnesu, bit će kopno, bit će dobrih ljudi. I bit će hrane.

Komentari 0