Pet dana nisam se šminkala i evo što mi se dogodilo...

Ne, nije ovo članak o tome kako sam odlučila živjeti zen život u skladu s prirodom ni kako sam pronašla velike životne odgovore u neslućenim predjelima moje psihe. Uz dužno poštovanje, nisam Alicia Keys. Ona je jedna i jedinstvena, a ja sam samo laik koji je nevoljko proveo pet dana bez truna šminke na licu. Moji razlozi nisu uzvišeni. Naime, posljednji tjedan na svojem starom poslu imala sam hrpu zadataka za dovršiti. A na vrat su mi polako sjeli i ispitni rokovi. S obzirom da još uvijek živim u studentskom domu, prostor dijelim s cimericom koju volim dovoljno da je poštedim buđenja u 6 ujutro. Nisam imala srca paliti svjetlo, lupkati armaturom kistova i paleta. Za standardnu žbuku nije bilo šanse. A ako ne može pošteno, nisam htjela nikako. Tako je krenula priča: tuširanje, pranje zubi, SPF krema, suhi šampon i zbogom-doviđenja. 

Nažalost, nemam dnevničke bilješke jer mi je bilježenje tada nije bilo ni kraj pameti. Međutim, imam sjećanja, po njima i pišem.

U ponedjeljak tog jutra, moja prva destinacija bila je učionica na katu doma. Zatekla sam tamo jednu djevojku. S obzirom da je marljivo crtala nešto što ja očito ne razumijem, naslutjela sam da studira građevinu, arhitekturu ili nešto od tih stvari za pametne i nadarene ljude. Vidjela sam i Red Bull i šalice. I njene tamnoplave podočnjake. Automatski sam se poistovjetila, znala sam da ni moji nisu puno ljepši. Da sam u tom trenu uz sebe imala svoj Maybelline Age Rewind, kladim se da bih ga nanijela, pa makar i bez ogledala.

Oko 7 otišla sam na posao. Dočekao me kolega koji nije krio šok mojim izgledom. ''Netko je bio bolestan za vikend?'' - pitao me. Pomalo uvrijeđena, htjela sam mu objasniti da samo nemam šminku, ali radije sam slagala da sam bila bolesna. Posramilo me, prebacila sam duge šiške preko obraza. I još jednom strastveno pomrzila svoju sivkastu put. Po tom pitanju, već sam bila kod doktorice. Tako silno sam htjela da mi kaže da mi nedostaje željeza ili nekog vitamina pa da fino jedem teglu cikle dnevno i koža mi prestane biti siva. Rekla je da mi je krvna slika savršena. Ničega meni ne fali, osim snage da prihvatim da sam siva žena. ''Što se može. Srećom, duša ti je šarenija.'' - sestra me utješila.

Da sam bila u stanju, drugi dan bih nosila šminku sa sobom i šminkala se u toaletu na poslu. Međutim, nisam bila u stanju. Tih dana bavila sam se (doduše, vrlo jednostavnim) programiranjem. A dotad sam o programiranju znala samo mijenjati programe na televiziji. Taj dan na kavu me pozvala moja bivša šefica. Htjela je da se, prema dobrom, starom običaju, slikamo za Instagram. Koja neugoda! Međutim, bilo me sram odbiti. Bravo za mene, očito nemam problema s autoritetima, čak i kad su bivši. Uglavnom, hvala filterima, nije bilo tako strašno. A i, tješila sam se, to je samo Instastory. 

Treći dan bio je bezličan. Ni jedan komentar. Ljudi oko mene očito su se već priviknuli na moju verziju Vampirskih dnevnika. Ja volim dobru dramu pa sam znala umisliti da me ljudi u tramvaju malo čudno gledaju. Međutim, ne vjerujem da je itko uistinu rasipao neurone na to. Svi smo mi protagonisti svoje priče, u tuđima većinom neplaćeni statisti.
U četvrtak sam konačno pronašla vremena za mirni ručak s dečkom. U našem omiljenom restoranu! Iako mi je bilo savršeno jasno da njega moje nenašminkano lice ne može iznenaditi nakon 4 godine, u restoran preferiram ići koliko - toliko dotjerana. Osjećala sam se golo. Kao da sam došla na faks u kupaćem kostimu, otprilike. Posve neprimjereno. Oraspoložila me činjenica da mi se dečko razveselio. Voli on moju šminku, ali mrzi mrlje od pudera po svojoj odjeći. I šljokice po obrazima mu nisu najdraža stvar. Usrećila sam ga taj dan. Štipao me po obrazima kao pomahnitala tetka za božićnim ručkom. 

Petak je bio samo dan za preživjeti i ući u vikend. Računanje je počelo. Cijeli dan za šminku me, iskreno, boljela briga. Mislila sam samo o Hugo koktelu u Gin Gardenu. Završila sam dovoljno rano da se odem pošteno spremiti za izlazak. Konačno sam se dohvatila kista. Najviše mi je nedostajalo rumenilo, shvaćam. 
Koji je zapravo moj zaključak? Gledajući unatrag, sretna sam jer sam uspjela izazvati samu sebe. Lijepo je pomaknuti svoje granice. Ipak, ne mogu reći da je ovo bilo moje oslobađajuće iskustvo iz kojeg sam naučila da mi nisu potrebne maske i okove suvremenog društva. Šminka mi znači još više nego što sam mislila. Ne da zadovoljim standarde društva i formu maske, znači mi vrijeme za mene. Prostor ispred ogledala moja je zona kreativnosti intime i sigurnosti, a lice je jedino slikarsko platno kojim se više-manje znam koristiti. To je moja skromna prilika za umjetnost.