Chaunie Brusie sada je majka četvero djece, blogerica je i autorica nekoliko knjiga o majčinstvu. Iako se sada čini da živi svoj veliki san, nije uvijek bilo tako. Na putu do majčinstva imala je dva spontana pobačaja, a Chaunie je o njima nedavno odlučila progovoriti
Između svih njenih knjiga, za mladu Chaunie Brusie posebno je važna ona naslovljena Sitne, plave crtice. Odnosi se, naravno, na plave crtice testa za trudnoću - predmeta autoričine osobne traume. ''Slabo je poznata jedna čudna stvar koja se događa nakon pobačaja. Iako ni u ludilu ne pomišljaš da uskoro opet zatrudniš i iako si već poduzela sve moguće mjere da se to ne dogodi, i dalje se svaki mjesec pitaš jesi li možda opet trudna. Iako moj suprug i ja uopće nismo promišljali ideju da opet pokušamo, svaki mjesec, tjedan dana prije nego što sam trebala dobiti mjesečnicu, moj mozak me izdavao. Logično, znala sam da nisam trudna. Ali iracionalni dio mene, onaj koji je bio pogođen prethodnim gubitkom, pokušavao me uvjeriti u suprotno.'' - započela je Chaunie svoju priču za Babble.
''O, Bože, jesu li mi grudi bolne? Wow, ti jedeš više nego inače! Je li ovo mučnina? Sigurno je mučnina. Kad su ti se zadnji put jeli krastavci? To je stvarno sumnjivo...'' - prisjetila se kako je, opsjednuta idejom da bih mogla biti trudna, manijakalno propitivala simptome i trčala po testove.
Njena opsesija poprimila je neočekivane razmjere: ''Svaki mjesec kupovala sam test za trudnoću, test za testom. Previše sam trošila na preskupe testove pa sam prešla na jeftinije. Ustvari uopće nisam željela biti trudna, ali osjećala sam se potpuno obuzeto, opsjednuto tom idejom. Posramljena, skrivala sam svoju tajnu fiksaciju sve dok jednog dana, prije moje mjesečnice, nisam shvatila da se ne mogu koncentrirati na druge stvari jer se neprestano pitam jesam li trudna ili nisam. Postala sam neproduktivna. Po cijele dane borila sam se sama sa sobom, a onda bih se slomila i napravila test. On bi, dakako, bio negativan. Tek tada bi me obuzimao sram što sam ga opet napravila.''
Tek kad je osjetila da udara glavom o zid, Chaunie je odlučila vidjeti je li ona jedina osoba koja se s tim problemom suočava. ''I pogodi koji je bio odgovor. Svakog dana jedna od njih radila je isto što i ja. Svaka žena u grupi podrške za žene koje su preživjele spontane pobačaje znala je točno o čemu pričam. Neke su radile testove čak i dok su krvarile. Neke su nastavile to činiti godinama unaprijed. Kad sam čula da dijelimo istu priču, osjetila sam olakšanje. Nisam bila sama, nisam gubila razum. Bila sam normalna'' - prisjeća se i tvrdi da, iako su nam danas dostupne razne informacije, još uvijek postoje tabu teme poput ove.
Zbog toga joj je, kaže, teško: ''A brojni su pogođeni! Ja sam došla do granice na kojoj sam se gadila sama sebi jer ne mogu stisnuti zube i prestati biti opsjednuta trudnoćom, barem dok uopće ne znam želim li biti trudna. Ipak, shvatila sam da nisam sama, da nisam jedina koja se bori. Zahvalna sam mamama koji su bile voljne podijeliti svoja iskustva sa mnom. I dalje sam se morala nositi s problemom, ali barem sam prestala misliti da nisam normalna. To je samo jedan od načina na koji sam se nosila s pobačajem.''
Chaunie je svoju priču podijelila, a sada je na čelu pokreta ''Mama, budi jaka!'' te pomaže ženama koje prolaze kroz različite situacije. Ona im priprema razne kutijice s detaljima koji će im pokazati da i njih netko čuva i misli na njih. Ta vrsta pomoći i podrške, kaže, potrebna je gotovo jednako kao i pomoć stručnjaka i doktora. O fizičkim posljedicama spontanog pobačaja zna se mnogo i mnogo se priča, ali pred psihičkim problemima i traumama žena koje su kroz njega prošle često se zatvaraju oči. Zatvore ih čak i najbliži. Upitno je može li se spontani pobačaj ikada istinski preboljeti i zaboraviti, ali zacijelo je naučiti se nositi s njim uz pomoć drugih žena koje su prošle isto iskustvo.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.