Anja Mihaljević, 26-godišnjakinja iz Požege, nije dopustila da je amputacija noge ograniči te nas oduševljava svojom energijom i pozitivnim stavom
Kad smo Anju pitali kako bi opisala samu sebe rekla nam je: ''Mislim da je to svima najteže pitanje, kako bi sebe opisali. Rekla bih da sam jaka, uporna, borbena, komunikativna, vesela, ponekad drama queen jer treba i neki balans u karakteru.'' Anja doista i je takva, a svojim primjerom nam pokazuje kako je sve moguće i da se upornost isplati. Naime, Anja Mihaljević je djevojka koja je rođena s aplazijom fibule, odnosno bez lisne kosti i deformacijom stopala.
Kako izgleda moj život?
Radim kao novinarka za jedan portal te kao PR Mariu Valentiću, a slobodno vrijeme najviše provodim s meni dragim ljudima. Putujem, a baš sam se vratila iz Berlina gdje sam ovaj put išla s najboljom frendicom i imale smo pravu avanturu! I dobro smo se vratile na kraju. Sada se lagano već pripremam za putovanja sljedeće godine. Koncerte obožavam, po povratku u Zagreb me već čekaju tri karte za koncerte, a da ne mislite kako samo partijam i putujem, veliki dio vremena mi odlazi na treninge. Mario mi je ujedno i trener tako da tri puta tjedno sam u gymu, a čak smo ove godine po lijepom vremenu odradili i na Zrinjevcu trening.
Moje djetinjstvo je bilo sretno
"Možda je čudno što to uvijek kažem, no moje djetinjstvo je bilo sretno. Ja za drugačije iliti „vaše normalno“ nisam znala i uvijek sam iskoristila najbolje što mogu od onog što mi je ponuđeno. Mi smo bili mjesecima u bolnici, ta prijateljstva i dan danas traju, više od 20 godina, stoga smo složili neki naš svijet i olakšali si i zabavljali kako smo mogli. Mi nismo išli kao većina djece na ulicu se igrati igračkama, ali smo zato isto to radili samo u bolničkom krevetu. Imam sreću da nisam imala baš toliko neugodnih situacija. Okolina me oduvijek dobro prihvaćala, vršnjaci su mi i u školi pomagali i dosta su se brižno odnosili prema meni, a naravno, to se i kasnije nastavilo na faksu.
Volim haljinice i štikle
Što se tiče nekih neugodnih situacija, to ne bih nazvala neugodom za mene nego za ljude koji si dopuste uopće takvo ponašanje. Npr. obožavam haljinice i cijelo ljeto sam bila u njima i mogu primijetiti šokirane poglede ljudi koji doslovno samo što ne otvore usta kad me vide. To je njihova sramota i neugodnost, ne moja. Ja se dobro osjećam u svojoj koži i lijepa sam si i sretna što nosim haljine i štikle, to što je njima proteza toliko neobična ili što god im je u glavi govori samo o njihovoj ograničenosti. Naravno da želim svojim primjerom pomoći da se ljudi ne srame svojih nedostataka, ali to radim prvenstveno zbog sebe jer obožavam nositi štikle i haljine. Za djecu je vrlo bitno da imaju doticaja s OSI-ćima (osobama s invaliditetom) već od rane dobi kako bi stekli senzibilizaciju, šire razmišljali, da im bude sasvim normalno što je netko osoba s invaliditetom.
Naše društvo još treba raditi na sebi
Što se tiče odraslih, već sam gore navela situaciju jednu, a i sve ostale „neugodne“ situacije dolaze upravo od odraslih. Baš mi se nedavno dogodilo da je jedna starija gospođa u redu na šalteru rekla mojoj teti da zašto me nije odvela u drugu poštu kako bi oni mogli plaćati račune, s time da smo i nas dvije jednako čekale u redu kao i svi drugi. Naravno, sad smo već krenuli u raspravu jer izjava dotične nema veze s mozgom ako sustav ne radi i SVI čekamo, a vrhunac i završetak priče je taj da je gospodin u invalidskim kolicima došao na kraj reda te je moja teta rekla da bi ga sada trebali pustiti prvog jer kao OSI ima prednost. Gospođa je izjavila: „Da, primijetili smo ga i on je pravi invalid, a ne ona“. Znači, ja koja nemam nogu. K tome i „invalid“. To je realna slika našeg društva. Uopće nemam više volje kao prije okretati se odraslim ljudima i poticati ih na promjene jer s ovakvim pristupom, zar zaista trebam išta reći? Djeca su ta kojima možemo približiti invaliditet, razviti njihova razmišljanja, objasniti im, pokazati.
Moja dijagnoza me ne ograničava ni u čemu
Ja vidim svoje mane i vrline, imam dobre i loše dane. Ponekad osjećam kao da sam ostala tamo na 18 godina i stojim i dalje. Ne doživljavam se kao inspiracijom već običnom djevojkom koja se svaki dan bori kao i svi ostali. Znam da je moja priča drugačija, ponekad me taj segment što me ljudi tako doživljavaju i potakne naprijed, a ponekad je i teret jer mislim da moram nadmašiti očekivanja ljudi. Sve je to dvosjekli mač, sve je to život i jedino što mi svi možemo je naći ono što nas usrećuje, okružiti se divnim ljudima, stvarati uspomene i živjeti punim plućima.
Moja dijagnoza me sprječava u skakanju bungee jumpinga! Eto, to je jedina stvar koju se mogu sjetiti. Zapravo nimalo me ne ograničava - putujem, izlazim, stojim i skačem satima na koncertima, nosim štikle, kratke haljinice. Mislim da radim čak i puno više nego neki ljudi mojih godina.
Anja se često šali na vlastiti račun i na račun toga kako na rukama ima sedam prstiju.
Udruga 'Mogu sve' moj je veliki ponos
Crni humor je glavni sastojak sreće! U onim trenucima kad smo sjedili, nismo znali što bi, pod stresom, tužni, depresivni, plakali, uvijek bi netko izjavio nešto zbog čega smo svi prasnuli u smijeh. To su oni neprocjenjivi trenuci kad se iz očaja i plača počneš smijati od srca i ne vjeruješ što se upravo dogodilo i kakve divne ljude imaš kraj sebe.
Udruga ''Mogu sve'' sasvim slučajno je krenula kao projekt za Fakultet političkih znanosti, a kasnije je postala i udruga koju sam osnovala. Ciljevi su joj promicanje inkluzije osoba s invaliditetom. Ponosna sam što je od jednog projekta za ocjenu nastalo ovo što je. Gledala sam kako naša „bebica odrasta“ i radimo divne stvari. Vrhunac je bio puštanje lampiona. Onaj osjećaj kada stanete na pozornicu, ispod vas skoro 7000 ljudi i 5000 lampiona u zraku. To je nezaboravan trenutak jer znate da ste to vi napravili!
Što smatram svojim najvećim uspjehom?
"Hmmm... to što sam danas. To što su me sve dobre i loše situacije i ljudi oblikovali u ovo što sam danas. To što sam jača nego ikada prije, samopouzdanija, volim sebe, ostvarujem ciljeve koje si zacrtam čak iako je nekada teško doći do njih. Upravo zbog te moje borbenosti, tvrdoglavosti i želje za uživanjem u životu ostvarujem si sve što poželim.
Moja poruka za sve vas:
''Ostvarujte svoje ciljeve, nemojte da vas drugi sprječavaju u tome. Živite onako kako želite, nemojte se opravdavati drugima jer je to vaš izbor, vaše dobre odluke, vaše greške iz kojih ćete naučiti, zaboravite na ono „što će ljudi reći“ jer ako želite biti sretni, najvažniji ste samo vi! Nemojte se bojati uskočiti u nešto, riskirati, na kraju jedino možete pasti, ali dalje od toga ne ide jer nakon toga idete samo prema gore. No, ako imate i dobre ljude oko vas, oni su tu da vas i uhvate.''
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.