Prošli vikend, dok se čitava kugla veselila kraljevskoj bajci, još je jedna žena u Hrvatskoj ubijena od strane svog partnera. Valjda to tako mora biti, ne znam, kada mentalitet diktira društvene trendove ili kada je to tako često pa ti priča statistički dođe pod prste, a priča je o curi koju poznaješ, a koje više nema
Država je za 'onu stvar', pravosuđe još više od same države, ljudi su očajni i depresivni, mentalitet takav kakav jest, žena je često vlasništvo nasilnika, a kada se u sve upetlja alkohol ili droga… čudimo li se još uvijek?! Ona i on su otprije poznati policiji zbog obiteljskog nasilja, no ostali se kunu - susjedi i Facebook - da su živjeli jedno za drugo i za njihovog psića. Ona je disala za njega, a on je nju branio od svijeta. Ili je barem tako napisala. A prava istina leži u tome da tamo gdje su jake emocije koje ovako idu van, kao što su išle kod njih dvoje, to uvijek može otići u dva radikalna smjera. Njihova priča otišla je u pogrešnom.
On je sam nazvao policiju i priznao: 'Zaklao sam curu koju sam volio'. Bio je vidno pijan, kako kažu, a ona je ležala u lokvi svoje krvi. Samo večer prije je pisala izljeve ljubavi na Facebooku, a jutro nije dočekala.
On je otprije poznat policiji iz različitih sfera polukriminala i nedaća, nešto je krao, pa palio kuću, pa se svađao, pa prijetio… pravi 'osebujan lik' – kako su ga opisali susjedi. Ja ga ne bih opisala osebujnim, nego problematičnim jedan na jedan, pobjegla glavom bez obzira, ali samo zato jer sam imala sreću pa sam nekad jako balava naučila kako ih prepoznati. Puno žena nikada nije imalo posla s takvim likovima (pametno, bravo i samo tako naprijed), i uglavnom je potrebna jedna velika količina osobnog sranja kako bi jednom shvatio za sva vremena. One koje shvate i pobjegnu, izgleda da su imale puno sreće. Barem prema statistici ubijanja žena u posljednjih pet godina.
No, ako već ona nije mogla prepoznati jer je bila zaljubljena preko ušiju, zašto netko drugi nije pogledao u pravom smjeru? Ne mogu tu pomoći ni prijateljice, ni obitelj - ovdje su mogli pripomoći oni koji su zaduženi da vide. Institucije. I nisu ga morali tražiti povećalom da bi ga našli. Sam je svojim nedjelima kroz godine ukazao na sebe. Onaj koji je htio vidjeti, vidio bi.
A sve se to dogodilo samo 150 metara od mjesta prikupljanja potpisa za otkazivanje Istanbulske konvencije - koja je tek prihvaćena i tek mora ući u naše zakone. Opet se skupljaju potpisi za one najbitnije stvari u zemlji, opet se skupljaju potpisi koji, ako se skupe, će nas dodatno koštati više od 40 milijuna kuna. Opet radimo ono po čemu smo najpoznatiji, trošimo Bogu dane. Javit će se sada oni brzopotezni koji će omalovažiti taj dokument jer je valjda automatski postao ništavan ovim ubojstvom. Ne znam. I istina je da nijedna 'Istanbulska' ne može promijeniti mentalitet nekog prostora. Nijedan dokument ne može promijeniti percepciju žene u društvu poput ovoga. U kojem je femicid trećina svih ubojstava. Ali ono što može – može staviti fokus. Može ojačati mehanizme koji će olakšati rješavanje ovog velikog problema i zaoštriti kazne za počinitelje bilo kakvog agresivnog ponašanja. #neponovilose
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.