Na današnji dan prije 19 godina, 22. rujna 1999., na zagrebačkom Općinskome sudu ubijene su tri žene i jedna je teško ranjena. Zločin je tijekom održavanja brakorazvodne parnice počinio suprug stranke u postupku i u povodu tog strašnog događaja danas se obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Jučer sam, čekajući kavu za van, srela neku gospodičnu, za koju… znam evo da postoji u obliku mlađe sestre neke ženske koju malo bliže znam. Nismo se vidjele dugo, godinama, ali znamo za onaj lokalni 'score'. Ona, sretno udana, dvoje djece. Ja, sretno razvedena, neudana ponovo, s jednim klipanom od skoro 13. Prvo pitanje koje mi je uputila bilo je: Di si ti sad? Naivno sam krenula objašnjavati lokaciju svog života, kada me ona prekinula i rekla: Ma nisam te dugo vidjela, mislim, s kim si, jesi se NAPOKON skrasila?
U duhu novoprobuđene duhovnosti, razrješenja s egom i sličnih osobnih akcija, jedinu reakciju koju sam imala bilo je dizanje obrva. "Jesam, skrasila sam se sa sinom, psom i mačkom", pozdravila i otišla van. No, evo dosad nisam prestala razmišljati o tome kako je moguće da je to prvo pitanje jedne žene u punoj birtiji prema drugoj ženi. Što takve ljude s takvim pitanjima ganja u životu? Zar ne postoje druga pitanja? A još uvijek ne znam što znači to narodno očekivanje da se netko napokon skrasi.
Jer ako se ne 'skrasiš' u jednom trenu života… ne valja više ništa. Nema života bez 'skrašavanja'. Nema naprijed, nema dalje i nema smisla. Biti svoja, živjeti svoj život sa svoje dvije ruke i noge, to se ne računa, niti se to pita, uči ili promovira. Ne uči se doma, ne uči se u školi, ne uči se u crkvi, ne uči se na kavi, ne uči se nigdje. To se same moramo naučiti u ovoj zemlji.
Čak se ne računa ni kada si se jednom 'skrasio', ili si mislio da si se 'skrasio', ali se to 'skrašavanje' pokazalo lošim tajmingom pa si ti odlučila da možda nije život samo to i krenula dalje. Takvo 'skrašavanje', također, u ovoj zemlji ne vrijedi ni pola poena.
A ako si prekinula 'skrašavanje' jer te frajer znao zakucati par puta o pod, tek to nije vrijedno ni par poena za održavanje vrste i još jednog poreza na životu. Nema boda za hrabrost, za novi teški početak, nema za pokušaj stvaranja novog scenarija u kojem nema psihičke ili fizičke agresije kojeg će učiti potomci. Nema malog najmanjeg boda ni za nove sposobnosti, ni za brigu o svim aspektima života sama, nema ništa.
Ako nisi sada u ovom trenutku 'skrašena', u ono što se u ovim prostorima smatra vrhuncem ženina postojanja, možeš slobodno produžiti na autobusni kolodvor i tražiti nepovratnu kartu za neko mjesto gdje se ne može dogoditi da žena zatraži razvod od nasilnog kretenčine bez da ona (Gordana Oraškić), njezina odvjetnica koja će se boriti za osnovna prava života (Hajra Prohić), sutkinja koja će imenovati kraj torture (Ljiljana Hvalec) i zapisničarka suda (Stanka Cvetković) ne zasluže metak u svoje biće jer žive svoje živote kako su zamislile.
Ako ovome dodamo i procjene da će do 2020. godine depresivni poremećaji biti bolest broj dva u svijetu, a što se ženske populacije tiče i broj jedan… jao si ga nama u ovoj zemlji. Ako i preživimo nikakvo sudstvo, nikakve zakone, policiju koja ne reagira, ljude koji ignoriraju…na dno će nas odvesti demoni depresije jer ćemo sve to znati prepoznati i ne moći ništa. Agresivni, nasilni muškarac ne smije biti dio vaše slagalice za preživljavanje. To morate biti samo vi.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.