Život 10. veljače 2018.

Napisao mi je: 'Znam gdje živiš'. Prestravila sam se

Mario Poje.

Potpuno nedužno dopisivanje u svrhu boljeg upoznavanja u mom slučaju je otišlo krivo

Današnje 'dejtanje' preselilo se u digitalni svijet, a aplikacije koje spajaju ljude preuzele su ulogu kafića i klubova i spojeva na slijepo koje dogovaraju zajednički prijatelji. Da, još uvijek se znaju čuti priče kako su se dvoje upoznali na šanku nekog bara, ali su češće priče kako su se dvoje upoznali i pronašli na nekoj od aplikacija. Taj pragmatični, i usudit ću se reći 'kataloški' pristup potencijalnim partnerima ubrzao je čitav proces. Desno – sviđa mi se; lijevo – idemo dalje, dokle god ne dođemo do nekoga tko nas može dovoljno zainteresirati pa da popričamo malo. A sve na temelju slike (ili sto njih). Katalog. Možda sam ja Metuzalem, ali kome stišćemo srca kada stišćemo ta srčeka? Koliko nam treba da se otvorimo prema potpunom strancu i kako znamo kome se otvaramo, šaljemo neke nove slike i možda osobni broj telefona? Ja sam svojedobno naučila na teži način. 
 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver
U vrijeme kada se pola vas tek spremalo izaći na svijet, mi friški 19-godišnjaci nismo imali baš puno digitalnog izbora za dejtanje i škicanje frajera. Pa sama riječ digitalno nije bila u upotrebi. Postojalo je nešto tipa 'Smokvica' gdje si mogao (s računala, jasno) gledati, klikati i tražiti svoju zabavu. A najbliži društvenoj mreži bio je jedan obični - chat. Da, kao Whatsapp ali na platformi nekog od teleoperatera. Pa smo tako otkrićem te nevjerojatne komunikacijske discipline odmah zagrizli. 
To je bilo to. Nema smartphonea. Imamo mobitele s tipkama. Siemens C25 (guglaj).
Javio mi je jedan lik. Vidjeli smo se u nekom grupnom chatu, pa me cimnuo poslije na privatnom. Ne sjećam se koliko smo pričali, danima, tjednima… nemam pojma više. Ja sam bila mlađahna i maksimalno povjerljiva. Tada nisi mogao uguglati nekoga pa saznati barem nešto. Nitko nije imao svoje tragove na Internetu u obliku svog imena, samo IP adrese. To su bili nevini razgovori. Nije bilo eksplicitnih riječi. Čak smo i razmijenili slike. Poštom. Ne smijte se. Nije bilo digitalnih fotića. Da bi pospremio sliku na računalo, morali smo napraviti scan pa smo je imali u digitalnom obliku. Ja nisam imala skener, malo tko jest. Slike mi je poslao na adresu posla. To mi je bilo najlogičnije, da baš ne zna odmah gdje živim. Na slikama kit i pol. On jedri, on planinari, on visok, zgodan, plav. Komunicirao je pristojno, izgledao kao norverški bog, ja sam dakle ubola na prvu i to jackpot. Dogovorili smo se naći. 
 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver
Dok sam ga stvarno nestrpljivo čekala na Teslinoj, prema meni se smješkajući kretao neki lik, gledajući me ravno u oči, čovjek kojeg prvi put vidim. I stao pred mene. Moj norverški bog bio je 10 centimetara manji od mene, s pola manje kose nego što sam očekivala, nezgrapan, stariji… i predstavio se poznatim mi imenom. Šokirano sam pružila ruku i predstavila se, a onda je on krenuo objašnjavati kako nije poslao svoje, već slike svojeg frenda, jer da mi je poslao svoje, zna da se ne bih našla s njim. Pa Ok, da, površna sam, sigurno ne bih. Ali – ajde, idemo popiti kavu. Pila sam tu kavu, ona mene, ja nju, elokvencija s chata je ostala na chatu, on je bio i zavodljiv, a ja sam bila nervozna. Svi osjećaji u meni su mi govorili da pobjegnem, ali sam ostala tamo tih sat vremena. Rastali smo se rukujući, a on je rekao: "Pretpostavljam da se nećemo vidjeti više". Potvrdila sam uz neugodu i otišli smo svatko u svom pravcu. 
Ne sjećam se točno koliko je prošlo vremena dok nisam dobila prvu poruku na mobitel (a liku nisam dala svoj broj, samo da se zna) u kojoj je pisalo nešto uvredljivo, tipa – Ti si površna, samo te izgled zanima. Odgovorila sam da jesam, i da je u pravu. Bok. Druga poruka stigla je u par idućih dana i ta je bila još malo uvredljivija, u stilu: Površna si, a ni sama ne izgledaš kao milijun dolara. Na to nisam više pisala odgovor jer sam mislila da će prestati. Pa treća, četvrta, pa peta poruka… u razmacima od nekoliko dana. Nisam nikome ništa govorila jer sam se samo nadala da će prestati. Morate razumjeti, tada je to bila novotarija. Priče o pravima, zlostavljanju ili nešto treće još se neće pričati punih 15 godina. 
 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver
Situacija je kulminirala kada sam dobila poruku na mobitel, u kojoj je opisao moju ulicu, moju kuću, susjedovu kuću i dvorište i upakirao to u uvredu o malograđanskoj meni. Umrla sam od straha, nisam mogla uopće pojmiti da me je lik pratio, da je kopao tko zna gdje da dođe do mojih podataka. Na Internetu se ne nalazi nijedan moj podatak u tom trenutku, nijedna moja slika, ništa... Odgovorila sam mu da ukoliko dobijem još jednu poruku ovakvog sadržaja i ukoliko samo pomislim da me netko prati, da ću ga prijaviti policiji. Onda je stao. Frajer. 
Voljela bih reći da sam se opametila nakon te situacije. Samo sam bila opreznija. Ali sam uspjela nekako naći i bivšeg muža na internetu tada. U VIP chatu. No, znamo kako je to završilo. Kada gledam današnji svijet, i opasnosti koje se kriju u ovom sivom području požude, ponude i potražnje među potencijalnim partnerima… jeza me lovi od potencijalne nepromišljenosti mlađih generacija kojima je smartphone prozor u svijet. I vrijeme vratiti ne možemo, a bogme, neće ni tehnologija unazad. Ono što možemo jest samo malo biti pametniji i zapamtiti da nikad ne znamo s kim pričamo kada kuckamo (primamljive) poruke i šaljemo svoje (namontirane ) slike. I uvijek, ali baš uvijek, moramo vjerovati osjećaju koji nas počne škakljati u trbuhu.  

Komentari 0