Moramo li smanjiti očekivanja od drugih ljudi?

Pričam s prijateljicom jučer i govori mi kako mora ponovno pronaći balans. Našla ga je navodno nedavno, ali je shvatila kako mora tražiti ponovno jer je opet sve jako 'stišće'. Uglavnom je riječ o poslovnim sranjima i ljudima, a ima tu svega i u privatnom životu. Dok mi nabraja nebulozne situacije, kaže mi: "Selma, pa ja bih mogla pucati kakvi su ljudi postali. Ja više ne mogu... ne mogu više podnijeti koliko su ljudi postali 'takvi'." Kaže joj muž da se ne živcira i da mora sama donijeti odluku oko bitaka koje vodi u svom životu, ali ona ne zna kako više. Ona je emotivka sto na sat, impulsivna i osjećajna. Još se s impulzivnošću može boriti, ali s osjećajima teže. I kaže mi ono o čemu razmišljam već baš dugo, dok tražim odgovore u bespućima mozga i psihologije – "Znaš, sve bi bilo super da nemam očekivanja od tih ljudi. Kao što ti sada imaš očekivanja od policije da će ti naći vozača koji te udario i pobjegao s mjesta nesreće. Ti si kao pristojna i nećeš daviti ljude i možda misliš da je dovoljno prijaviti i ne biti dosadna, ali tvoja očekivanja su potpuno drugačija od prave istine u ovoj zemlji. Kužiš, koliko je to glupo?'" 

Instagram

I ja bome (opet) skužim da, istina, uz sva saznanja i broj informacija koje sam si ubacila u glavu tražeći već mjesecima teme o kojima bih pisala, o slučajevima pedofilije, nasilja nad ženama, korumpiranog sudstva, sranja na entu - ja, sada s druge strane žice, postala sam osoba koja treba pomoć policije, a od koje ustvari imam očekivanja kao da smo u američkom detektivskom filmu. Pristojna sam, ne davim s upitima, pa će sve biti u redu. Wrooooooooong! Stavi priču u kontekst, kokoško, pa onda nemaj očekivanja. Odakle mi opet potpuno iskrivljena slika očekivanja od drugih, iako duboko u sebi znam istinu… opet? 
Isto je i s ljudima. Mislila sam da sam gotova s nesvjesnim očekivanjima koje gajim prema drugim ljudima. Odnosno, da ih prihvatim onakve kakvima se predstavljaju. Ako se netko predstavlja kao fer, kao okej, kao osoba i kao čovjek, zašto bih ja očekivala od njih da to nisu? Zašto bi ljudi lagali na najosnovnijim stvarima da sakriju svoje neke frustracije ako nisu ugroženi na nekom nivou? I kako ih otkriti? Pa moramo li svi završiti psihologiju da bi se danas znali ponašati s drugima, da bi možda ostali zdrave glave? Kako otkriti one s kojima ne želim imati više posla? 
To je kao na primjer s riječi – dragaaaaaa, koju neki vole jako koristiti. Ta riječ je postala sinonim za prenemaganje i 'fake news' koji će uslijediti nakon tog meketanja. Dosad smo svi već otprilike shvatili kako gledati osobe koje nam se tako prividno blisko obraćaju.  No, što je s ostalim znakovima? 
 

Nazvala sam drugu frendicu, koju volim čuti kad me treba malo centrirati. Ona je po mojoj procjeni malo deblje kože od mene, a i duže je u poslu, ona će znati nešto o očekivanjima i onome što dolazi poslije. Rekla mi – 'Stara, ti si jednostavno takva.' (Naivna ovca, ako smijem dodati). 'Ako ti stojiš iza svojih riječi, i znaš koliko je teško neki put stajati iza svojih riječi i stavova koje zastupaš.. normalno je da očekuješ i od drugih ljudi da se ponašaju onako kako pričaju. Nema tu puno mudrosti. Moraš smanjiti očekivanja'. 
Moram smanjiti očekivanja. Kako mi to ide na jetra. Smanjiti očekivanja kada se drugi predstavljaju kao ljudi, kao osobe, kao iskreni i principijelni? Ajde da mi je rekla smanji očekivanja od komunikacije s lokalnim ogrankom vlasti, šoferom autobusa, lokalnih influencera, onih koji se predstavljaju kao raja i kao nonšalantni kuleri… to su lake stvari za smanjiti. Ali kako smanjiti očekivanja kada su u pitanju osnovne životne vrijednosti? Kako prestati davati osobine ljudima za koje neće biti spremni još 300 života? 
Izgleda da smo došli u fazu čovječanstva kada su iskrenost, ljudskost i najosnovnija mantra – 'Nemoj činiti nekome drugome ono što ne želiš da tebi čini' postala kolekcionarski raritet. Otuđivanje od drugih rezultiralo je zatvaranjem u svoje svjetove, u kojima su glavne uloge podijeljene najboljim glumcima – nama. Vodimo filtirane živote na Instagramima, a u svakodnevnom polagano nestajemo pod teretom očekivanja od nas samih, onih koje smo pustili u svoj život i od samog nefiltriranog života.
 

Mario Poje
 

Frustracija je ogromna, pravu istinu duboko u sebi najbolje znamo, a lijeka nema. No postoji način na koji možemo možda koegzistirati. Mi i oni. 
Empatija koja rapidno nestaje, postaje istovremeno i najjače oružje u borbi protiv tog globalnog problema. Tako ću ja, na primjer, drugi put kada me osoba ponovo iznenadi nedostatkom osobina koje si je pripisala nekada, kada me iznenadi nenadanom demonstracijom onog što ustvari gaji u sebi kao pravu istinu i stav prema životu -  udahnuti, izdahnuti, sjetiti se da smo svi duboko u sebi sje*ani, i reći hvala. Hvala na još jednoj lekciji, koje izgleda dolaze i kada misliš da su se sve izredale po tvojoj goloj guzici kao šibe i zadržati nepokolebljivu vjeru u ljude da postoje oni koji kada kažu nešto, tako to i misle.