Život 17. lipnja 2018.

Pričali smo s maturanticom koja je novac za haljinu donirala, ali i njenim tatom

Eniz Kozlić dao je svojoj 14-godišnjoj kćeri novac da ode kupiti maturalnu haljinu. Međutim, njegova Lejan je odlučila da nije haljina ono što joj treba da zablista punim sjajem

Živimo u društvu u kojem je sustav vrijednosti često upitan, a ljudi češće hrle u trgovine, nego u zagrljaje svojih bližnjih. Srećom, priče na koje nailazimo ponekad nas razuvjere, nasmiju i rasplaču istovremeno. Ovaj put dirnula nas je priča mlade Lejan Kozlić, maturantice osnovne škole u Kaknju. Ona je od svojih roditelja, kao i svaki drugi maturant, dobila novac da kupi maturalnu haljinu. Međutim, odlučila je da tim novcem želi raspolagati na drugi, puno zreliji način. Dobiveni iznos donirala je za djecu oboljelu od raka, a potom na zabavu došla u majici s natpisom Ne treba mi haljina za jednu noć, trebaju mi prijatelji za cijeli život. Upotpunila ju je trapericama i tenisicama te tako pokazala pravo lice i duh kojem nipošto ne treba haljina da blista punim sjajem. 
Za priču smo čuli preko Facebook posta Lejaninog oca Eniza Kozlića. Tamo je opisao gestu svoje kćeri te izrazio ponos njenom društvenom osviještenošću. S više od 30 tisuća lajkova, objava je ubrzo postala viralna, a u komentarima su se nanizale dobre želje i ohrabrujuće poruke. S obzirom da smo i sami ostavili srca ispod posta, odlučili smo kontaktirati obitelj Kozlić. Oni su rado progovorili o Lejaninoj odluci te situacijama i emocijama koje su ju popratile.


Eniza smo prije svega pitali je li kupovina uopće bila u planu, a on nam je odgovorio da se kupnja haljine podrazumjevala, da nije bilo dvojbe da će djevojka dobiti haljinu za svoju večer iz snova. Lejaninim rodteljima činilo se kao logičan potez za koji su prethodno osigurali potreban novac, zahvalni što svojoj kćeri to mogu neometano priuštiti.
Međutim, Eniz ističe, jedne večeri za obiteljskim stolom Lejanina odluka frapirala je i zatekla njene roditelje: Lejana je odlučila da ne želi kupiti haljinu, već donirati novac za djecu oboljelu od raka.

 | Autor:
"Moja kći nije superjunak", ističe skromni otac. "Naime, prije samo tri godine od raka je umro njen prijatelj, sin obiteljskih prijatelja Kozlića. Nakon toga, od raka je oboljela i baka i šurjakova supruga, a prije pet ili šest mjeseci od leukemije je obolio još jedan dječak kojeg Lejan osobno poznaje. Otac pretpostavlja da je u djevojčici tinjalo sjećanje na nemile događaje te ju inspiriralo da podari svoj maksimalno doprinos. I sama Lejan ispričala nam je kako su ju bolest ljudi oko nje i smrt prijatelja inspirirali da učini tako važan korak u svom mladom životu. Znala je, kaže, da može pomoći i da njena pomoć može značiti više od obične haljine za tu jednu noć.

 | Autor:
"Ona je premalena da bude svjesna toga što je učinila" -  priznao je Enis, dodajući da je nakon izjava djevojčice ostao u pozitivnom šoku i nevjerici. Nije, kaže, mogao ni zamisliti da bi se takvo što moglo dogoditi, smatrao je da je to za četrnaestogodišnjakinju ipak prevelik nivo. Prije nego što ga je potpuno preuzeo očinski ponos, on i supruga dugo su se samo začuđeno gledali. 
Reakcije okoline nisu bile toliko pozitivne, a u prvom  redu zlih komentara našla se majka dječaka koji je trebao biti njen maturalni partner. Majka je dječaka pozvala na red govoreći mu kako Lejan uopće nije prikladno obučena da bude njegova pratilja na tako važan dan. Otac Eniz tvrdi kako je djevojčicu taj događaj neugodno iznenadio i razočarao, a na trenutke je pokazivala potištenost. Otac ju je pitao je li u dječaku vidjela bezobrazluk, ali ona je, veoma emocionalno inteligentna za godine u kojima jest, istaknula da je vidjela samo oholost.

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić Eniz Kozlić
"Niti je moja kći junak, niti je to drugo dijete krivac. Sve je to stvar odgoja koji se, očito, temelji na materijalnom. Naš je odgoj bio drugačiji. Lejan smo učili vrlo jednostavno. Ako smo samo materijalisti, postajemo roboti. Meni se ovdje nameće drugi problem. Što ako neko dijete uistinu nema za haljinu? Što ako ne donira, već nema? Hoće li biti prezreno od drugih jer ne može platiti tu jednu noć?", s pravom se pita otac Eniz. 
S druge strane, Lejan nam je otkrila da nije tužna, naposljetku joj je ostao ponos na samu sebe. Žao joj je samo što njena poruka do nekih ljudi nije uspjela doći. Neki su pred njom zatvorili oči i ostali u svojim uskim krletkama skupih materijala. 
Lejan nam je na kraju otkrila kako bi opet učinila isto, kako bi opet ponovila baš sve. Njen altruizam i zrelost duboko su nas inspirirali, očitala je lekciju društvu koje vapi za promjenama.
Ljestvice prioriteta trebaju se poljuljati od temelja, a vrijednost se ne bi smjela mjeriti brojem luksuznih haljina. U nadi da će te njen primjer nadahnuti kao što je i nas, ostavljam ti ovu priču. Pokaži je mami, sestri i prijateljici. Jedna po jedna žena, upravo tu krije se korijen svake promjene.  Za kraj nam ostaje samo rečenica koju je Eniz Kozlić rekao svojoj kćeri: Nema ljepšeg odijela od humanosti. 

Komentari 0