- Danas se u Hrvatskoj se obilježava Nacionalni dan borbe protiv raka dojke i upravo tim povodom današnju priču posvećujemo ženi, Marini Perković, osobi, koja je svoju bitku protiv ove bolesti dobila
- Učiteljica Marina Perković, 41-godišnjakinja iz Dugog Sela, opisala nam je svoju borbu protiv ove teške bolesti
- "Doktore, znate li koliko je meni sad ostalo vremena?" pitala sam, a on mi je odgovorio: "Morate biti hladne glave, hrabri i vjerovati da ćete ozdraviti"
"Sve je počelo 2012. godine, tada sam imala 34. godine. Jednog jutra u krevetu sam slučajno rukom prošla i osjetila na desnoj dojki kvržicu. Bila je tvrda, malo veća od lješnjaka i odlučila sam je pokazati svome mužu. On je rekao da se ne brinem, da on misli da to nije ništa. Nakon toga pokazala sam to mami, teti i prijateljicama u školi gdje radim. Sve one su mi rekle da to nije ništa i da sve žene imaju kvržice, da se ne moram ništa bojati.
Život
No, međutim moja najbolja prijateljica Ada koja sa mnom radi je, kada je dodirnula u kvržicu, rekla da joj se to nimalo ne sviđa i da bi htjela da odem kod doktora. Danima sam to odgađala jer mi je sve bilo važnije od toga, a i nisam mislila da je to nešto loše jer sam se odlično osjećala, bila sam još relativno mlada osoba i mislila sam kako se to meni ne može dogoditi. I kako je prijateljica Ada bila uporna i tjerala me svakog dana, odlučila sam jednog petka otići do liječnice opće prakse koja me odmah poslala na ultrazvuk. To sam učinila dva tjedna nakon što sam prvi put osjetila kvržicu.
Strašne riječi iz doktoričinih usta
Liječnica koja mi je radila ultrazvuk dojke rekla je da nešto postoji, ali nije me htjela odmah strašiti nego mi je na blagi način priopćila da bi voljela da napravim punkciju te da ćemo nakon toga otkriti što bi to moglo biti i onda ćemo znati što dalje napraviti. Također, uputila me je da to obavim negdje privatno jer ću u državnim dugo čekati. Naručila sam se u privatnu polikliniku za dva dana, napravljena mi je punkcija i liječnica mi je rekla da će nalazi biti gotovi za dva do tri dana i dodala: "I prije nego što su nalazi gotovi ja opipom vidim da to nije dobro i da vi odmah morate u bolnicu i da će to hitno trebati izvaditi van".
Život
Nema vremena za čekanje
Ostala sam čudu i pitala doktoricu: "Nije valjda nešto opasno?!" jer sve do tog trenutka sam mislila da mi zapravo nije ništa. Doktorica je odgovorila da misli da je opasno i da nemamo vremena čekati te mi savjetovala da se javim na institut za tumore. Vani su me čekali suprug i brat te mi je bilo užasno teško priopćiti im da imam tumor. Samo sam rekla: "Dečki, ja imam tumor", a obojica su stali i rekli: "Ma daj, ti se zezaš".
Life&style
Koliko mi je vremena ostalo?
Na institutu je liječnik uzeo moj nalaz i rekao: "Vi ste od ovog trenutka moj pacijent. To nije dobro, to je zloćudni karcinom i odmah morate na operaciju". Prvo što mi je bilo u glavi : "Koliko sad ja još vremena imam?, "Koliko ću ja još živjeti?" i pitala sam ga: "Doktore, znate li koliko je meni sad ostalo vremena?". Doktor mi je na pitanje odgovorio kako će on napraviti svoj dio posla, ali da je na meni kako ću se znati s tim nositi. "Morate biti hladne glave, hrabri i vjerovati da ćete ozdraviti", rekao je.
Bilo je jako teško priopćiti tu vijest mojoj djeci, mojim roditeljima, mama mi se tada jako razboljela i nikad se više nije u potpunosti oporavila. Skoro je umrla. Bio je ponedjeljak, a ja sam imala operaciju u petak, strašan osjećaj sam imala ta četiri dana, samo mi je kružilo jedno te isto u glavi: "Koliko vremena imam", "Hoću li doživjeti maturalne i vjenčanja svojih kćeri Magdalene i Veronike?" te misao: "Tko ima rak, taj i umre". Pitala sam se imam li još godinu ili više...
Pomogli su mi moji dobri ljudi
Ono što mi je najviše pomoglo u ovoj borbi bila je podrška moje obitelji, koja me bodrila svakog dana i bila uz mene. Moj brat zapravo je najviše bio uz mene jer je muž bio okupiran djecom i svim obavezama koje ja tada nisam mogla obavljati. Moj suprug mi je također bio ogromna podrška i za to sam mu veoma zahvalna. Ono što me je iznenadilo jest da je cijeli grad stao uz mene, zvali su me razni ljudi koje sam znala samo iz viđenja i molili za mene te mi slali ohrabrujuće poruke.
Moda
Došao je i taj dan, otišla sam na operaciju gdje su mi odstranili pola desne dojke i nakon toga je uslijedio oporavak. Ponovno su stigli nalazi nakon kojih je onkolog donio odluku da moram primiti šest kemoterapija i trideset zračenja. I onda nekih tri tjedna nakon operacije su krenule kemoterapije i to je nešto najstrašnije što sam ikad u životu probala. Sve bih ponovila, al' ne daj Bože to više nikada. Nakon svake te kemoterapije jednostavno misliš da se više nikad nećeš ustati iz kreveta, ubije ti cijelo tijelo. Povraća sam danima, a nisam imala što povratiti. Sve mi je smrdjelo, samo sam osjetila okus kojeg i sada mogu zamisliti, taj odvratan okus tog lijeka, tog otrova.
"Moje kćeri me trebaju"
Iza svake kemoterapije rekla sam mužu: "To je to. Ja to više ne mogu, jednostavno ne mogu". I svaki put sam mislila da ću umrijeti ako to još jednom probam, ali onda kad se približi, kada prođu tri tjedna od prošle kemoterapije, znam da to moram jer će mi spasiti život, a moje me cure trebaju. I samo zbog njih dvije sam to prolazila, a da nisam imala djecu, sigurno bih odustala. Svaki put kad bih pogledala u njih dvije i vidjela koliko strepe i koliko se boje za mene, samo zbog toga sam preživljavala taj pakao. Zračenja nisu bila tako strašna kao kemoterapije, ali imala sam posljedicu - spržila mi se koža. To je pred kraj već bilo strašno. Bilo mi je užasno teško kad su mi rekli da će mi otpasti kosa jer sam cijeli život imala dugu kovrčavu kosu. To mi je baš, baš bilo žao. Samo sam čekala trenutak kad će otpasti. Primila sam se jedno jutro za kosu i u rukama mi je ostao čuperak. Nisam htjela nositi periku, ali sam nosila maramu. Moje prijateljice kupile su mi sto marama pa sam svaki dan mogla mijenjati i kombinirati. Ispočetka misliš da će ti biti koma kad ti kosa otpadne, ali kad imaš neke druge muke, onda i zaboraviš na kosu. Sve to jednostavno te iscrpi fizički, iscrpi te u svakom smislu i misliš da ti je život stao i da više nema smisla i onda te ta djeca dižu. I zbog njih se ponovno dižeš i padaš i tako milijardu puta. U ovoj bolesti najbitnije je biti hrabar i boriti se - ne odustajati.
Pokušavam se prisjetiti kako je biti zdrav
Moja borba trajala je punih 14 mjeseci i onda kada sam se nakon toliko mjeseci vratila raditi, to mi je puno pomoglo. Ponovno sam počela živjeti i opet je krenuo moj normalni život - posao, kuća i djeca. Malo po malo vratila sam se i psihički u staru sebe, ali fizički nikad. I dan danas imam velike posljedice: užasno me bole kosti, leđa, dojka. I evo prošlo je sedam godina i dobro je - ja sam živa, svi nalazi su uredu. To što me boli, s tim sam se jednostavno naučila živjeti, zapravo, ja više ne znam kako je to kad te apsolutno ništa ne boli - ne znam taj osjećaj. Najviše me boli kad sam mirna i kad ležim onda nekad znam pomisliti - kakav je osjećaj biti zdrav? Kad mi je doktor rekao da sam ozdravila - bilo je predivno, osjećala sam se povlašteno. Da si baš jedna od tih koja se uspjela izboriti za svoj život iako uvijek postoje strahovi. Ispočetka sam imala užasno puno strahova i stalno sam si nešto pronalazila i što postoji i što ne postoji, stalno sam paničarila. Nebrojeno puta sam dolazila na vrata kod doktorice i vikala kako sam nešto pronašla. Ona me smirivala i govorila kako je normalno da paničarim i da sam u strahu. Svakih šest mjeseci odlazim na kontrole i svaki put kada očekujem nalaz strahujem da se rak nije vratio. To je bolest kod koje se nikad ne zna - za nju kažu da je neizlječiva.
Nisam se pregledavala jer sam mislila da sam premlada
Prije nikad prije nisam išla na pregled dojke jer sam slušala i čitala da žene iza 40- te idu na taj pregled, a ja sam tad imala 34 godine. Godinu dana prije nego što sam oboljela, žena je došla popisivati kandidate za mamografiju i ja sam je pitala trebam li možda i ja otići na što me žena pogledala i rekla ma kakvi, ni slučajno. Nisam ništa osjećala pa sam mislila da nema potrebe. Mislim da bi već djevojke poslije 20-te trebale ići već na pregled jer tu jednostavno više nema pravila. Na institutu sam upoznala djevojke od 23, 27 godina koje su bile tamo s rakom.
Zato, moja poruka za sve vas je:" Pregledajite se i idite na kontrole jer sve što se rano i na vrijeme otkrije, puno lakše se izliječi nego kad to već ode dalje. Zapravo, ona prava poruka je da brinete o sebi, priuštite sebi nešto u svakom pogledu jer važno je ostati zdrav u svakom pogledu, zbog sebe i zbog svoje obitelji. Mi svi žurimo, radimo, brinemo se, a kad dođeš do takve situacije, kad se razboliš, onda zapravo vidiš da ti ništa nije važno. Obožavam onu pjesmu od Nine Badrić, posvećenu baš nama, a nosi naziv "Moj je život moja pjesma". Što znači da nije život samo kupi, plati i koje cipele ću imati, a koje ne. S glupostima se opterećujemo, a kada dođe situacija da ti život ovisi o niti, onda ti nije važno ni da ti netko pokloni cijelu Hrvatsku kada ćeš tako i tako umrijeti. Trebate uživati u sitnicama jer one zapravo život znače."
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.