Jutros je pola države s knedlom u grlu čitalo status majke djevojčice Elene, koja je na svoj veliki prvi dan škole, ostala sama, zadnja, neprimijećena, odbačena od drugih. Red statusa, red izjava, žurna pošta na zadatku i 'mir, mir, mir, nitko nije kriv'. No što će Elena pamtiti cijeli život?
Djevojčica je danas upisana u svoj razred. Nema drame, opustite se Hrvati. Pred kamere je stao ravnatelj, i s nelagodnim osmijehom, objasnio postupak koji se mora proći u ovakvim slučajevima… 'Kada liječnička komisija izda rješenje, onda Gradski ured šalje rješenje u školu, kako bi se dijete moglo upisati. Tko je kriv? Pa nitko. Takav je sustav kaže ravnatelj.
Škola kaže 'sustav' je kriv, 'sustav' kaže mama je kriva jer nije donijela sama potvrdu, ministrica u šoku opet, društvene mreže gore od komentara… a djevojčica s posebnim potrebama pokušat će se otarasit tog osjećaja odbačenosti još jako dugo. Mislite da neće, da će zaboraviti? Neće. Taj osjećaj se nikada ne zaboravlja.
Kad sam imala osam i kada smo živjeli na cesti igrajući se od jutra do sutra, jedan 'graničar' se zarezao u moje srce. Izbor za ekipu samo me zaobilazio, a ja sam ostajala stajati, dok su drugi veselo skakutali i davali si 'pet'! Ušla sam zadnja u ekipu, osjećala sam se kao drekec.
Kad sam imala devet, jedan dečko pozvao je čitavu ekipu s ulice u svoju kuću i dvorište, a meni i prijateljici je rekao – vas dvije ne možete. Razlog nismo neki imali – kao što ni ne trebaš imati kad si balav, a mi smo jednostavno smo ostale vani. Sjećam se svakog koraka prema dvorištu svoje kuće, i borbe da ne zaplačem pred njima nego samo da stignem do vrata pa ću onda.
Sjećate li se svog prvog dana škole? Bio je davno, taj moj prvi dan, ali ja ga se sjećam. Sjećam se nervoze, sjećam se uzbuđenja u trbuhu, sjećam se Maje s kojom sam sjela u klupu u četvrtom redu u sredini, sjećam se kada god sam pogledala iza sebe, da je mama stajala, ponosna, kao ja poslije kada je moj klinjo upisao prvi osnovne. Sjećam se (sad već) pokojne razrednice, Darinke Fort, sjećam se da je imala suknju do ispod koljena, sive boje. To je bilo prije 31 godinu. A ja se toga sjećam kao da je bilo jučer.
Recite, da vas pitam. Čega će se sjećati djevojčica Elena nakon što je ostala sama i odbačena od svih razrednica koje je putem vidjela, odbačena od sve djece koja su našla svoju klupu u svom razredu? Kakav osjećaj će ta malena djevojčica nositi u sebi, i što će ona reći za 30 godina kako je njoj bilo prvi dan u školi, svom djetetu?
Kada smo pitali Anu Vujnović, majku djevojčice tko je napravio propust, jasno je definirano gdje nastao problem.
'Prvenstveno je propust nastao u komisijama koje nisu na vrijeme donijele rješenja za moje dijete i za svu ostalu djecu. To da smo mi rješenje dobili u taj petak popodne, a u ponedjeljak je počinjala škola, i da škola nije obaviještena - to je najveći propust. Znači nisu obavijestili školu da im dolazi novi učenik s posebnim potrebama, prvenstveni problem. Dalje, pogrešno prepisano rješenje, znači, gdje je ravnatelj tvrdio da nema program za naše dijete, na kraju se danas na sastanku ustanovilo da ima, i dijete je upisano u Meštrovića. To su dva najveća propusta u našem slučaju. Mi smo to danas priveli kraju, riješili, dogovorili smo sve, zahtjeve za asistente ćemo predati za jedno i za drugo dijete, odnosno škole će predati, ali to ne rješava situaciju. Jer nismo mi jedini, ima još puno Elena.'
Malena Elena s posebnim potrebama, samo je još jedno ime izigrano od 'sustava'. A 'sustav' u ovoj krasnoj zemlji nema lice, nema ime i prezime, ni godine, ni adrese. Ako možete birati profesiju, izaberite 'sustav' – to je najbolje biti, on može sve, i nitko mu ništa ne može. 'Sustav' kada pogriješi, ima vojsku svojih obrambenih igrača koji pred kamerama govore da je taj neki 'sustav' kriv, ali što i kako – nije ni bitno. 'Sustav' je zaštićena vrsta u ovoj zemlji. Zaštićeniji od svih zaštićenih računa građana. On je zaštićen od svih vas s prosječnim i ispodprosječnim primanjima. Ako nešto trebate od njega, 'sustav' neće ništa učiniti. Ako trebate pregled u bolnici, ako vas optuže da ste krivo koristili sredstva za poticaj poduzetništva, ako ste poduzetnik koji nije stigao kliknuti na natječaj u prvih 35 sekundi, ako imate bolesno dijete koje nema lijek, ako imate dijete s posebnim potrebama koje nema razred – 'sustav' je takav, sori ekipa.
'Sustav' u ovoj zemlji ima pravo impulzivnih i svojevoljnih odluka, reagira samo na one sa skrivenim i deviznim računima i na stranačke iskaznice. Ako napravite baš ogromno sranje, ako ubijete nekoga, ako pogazite neke tamo pijune autom od 150KS koji vam je kupio tata, ako ste mutnim poslovima s državom nabavili bogatstvo ili ako pokosite turiste svojom jahtom koju vozi autopilot, tada si 'sustav' uzima potrebno vrijeme da odluči što će, a obično se zapetlja sam u sebe pa na kraju svi izađu slobodni od grijeha.
No, ako ste bacili govno na zgradu vlade, 'sustav' će proraditi ekspresnom brzinom, u roku od par sati. Baš kao i na srcedrapajući status jedne mame o njezinoj napuštenoj djevojčici.
Možda je vrijeme da naučimo kako 'sustav' može imati ime i prezime. U ovom slučaju - ime i prezime svih onih koji sjede u komisijama koje su zakazale u obavljanju svog posla. Te stručne osobe moraju snositi odgovornost za svoje postupke, jer su izazvale veliku emocionalnu štetu jednom malom djetetu.
Jer ako moje ime i prezime nosi odgovornost dok pišem ovaj tekst, ili kad ne platim porez na vrijeme, onda ga bome može imati i ta sveta stolica u komisiji ili Gradskom uredu za obrazovanje.
PS. Sada kada ste toliko puta pročitali riječ 'SUSTAV', je li izgubio kompletni smisao?
Baš kao što je izgubio svaki smisao u ovoj sprdačini od zemlje.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.