Disali smo jučer kao jedno, a zadnjih mjesec dana živjeli smo kao bolji ljudi. U mojoj osobnoj povijesti, dugoj 23 godine, ne pamtim takve dane. Hvala vam, naši Vatreni
Seizmološki zavod zabilježio je ovih dana potrese uzokovane neprirodnim fenomenima - tresla se zemlja pod nama, a još se jače treslo u nama. Znaš što, da je meni netko rekao da ću ipak okrenuti u suze ponosnice uzrokovane nogometnom utakmicom, rekla bih da je sišao s uma. Ali jučer nisam imala mira. Povijest nam se utiskivala pod nogama. Više nikad nećeš hodati Hrvatskom bez da prehodaš po ovim sjećanjima. Divno je, divno je biti živ, biti svjedok ovim danima.
Jučer je Zagreb oko mene je gorio, a ja sam buljila prikovana za televizor, oduzetih nogu, nepomičnih ruku. Samo mi je srce bilo živo i činilo se da će mi pobjeći iz grudi. Klišej, klišej, čisti klišej, ali srce mi je jučer odskakutalo u Rusiju. Proplakala sam na koncu, u isti tren kad i nebo nad Moskvom. Niz lice su mi klizili inat i ponos, eruptirali su osjećaji za koje sam mislila da u meni ne žive.
Na ramenu mi je plakao mali brat. On još ne zna ništa o sportskom nošenju s porazima, a i ne mora znati. Da su Vatreni mislili kao gubitnici, nikad mi ne bi vidjeli ove medalje. Neću ga učiti o porazu, učit ću ga o drugoj strani pobjede, moralnoj veličini pobjede. Bez patetike, lažno hrabro, u maniri velike sestre, pokušala sam zaustaviti suze mlađem bratu.
Rekla sam mu nekoliko istina vezanih za ovaj Mundijal: ''Nisu pobjednici oni koji zabiju više golova. Pobjednici su oni koji ne odustanu, oni koji junački ostanu na nogama. Kad ih izdaju noge, ostane im srce veće od cijele jedne Rusije. To ti je inat, to ti je ponos i strast. Zbog svih tih stvari i trajemo od stoljeća sedmog. Da nije bilo toga, spržili bi se na ražnju povijesti. Mi nismo fizička veličina, mi smo epska, beskonačna snaga volje par sitnih milijunčića ljudi. Ovi nogometaši na leđa su preuzeli teret jedne povijesti i sa sobom je ponijeli na uski, strmi vrh svijeta. Mala je zemlja dosanjala svoj san.''
Nisam sigurna da me shvatio, ali ti ćeš me shvatiti. Jesi li vidjela našu zemlju zadnjih dana? Jesmo li uopće živjeli u onoj zemlji u kojoj se inače žalimo na sve, u kojoj kukamo i tlačimo se? Nismo. Nismo jer smo bili radosni ljudi, na krilima onih 11 u kockastim dresovima. Zadnjih dana imala sam privilegiju živjeti u zemlji u kojoj se u prometu trubi samo da se proslavi gol, u kojoj u tramvaju ima mjesta za oslabljenu staricu i malo dijete. Zadnjih dana svjedočila sam blagajnicama u kockicama koje te pozdravljaju s nevjerojatnim žarom. Bila sam kod doktorice koja me dočekala u kockastom dresu, a teta u drogeriji ponudila se da mi nacrta crveno-bijele kockice na licu.
Bila je ovo naša osobna Arkadija, mitski dani ponosa i slave. Ovo srebro puno je više od običnog komada metala. Pišem ovo da dobro zapamtim, da jednog dalekog dana pričam nekom tamo svom. Želim upisati, opisati, želim ukoričiti, očajnički želim zadržati trenutak. Malo mi je riječi, niz vene mi šiklja samo ponos.
Neka ova bajka potraje, svijete. Nogometaši su nam pokazali što čini zajedništvo, što čini brat za brata. Vrijeme se da počnemo mijenjati mentalitet koji nas guši: neka od njih nauče svi - političari i poduzetnici, doktori i trgovci, studenti i profesori... Stanimo i priznajmo si: njihova ljubav, njihova žrtva i veliki snovi učinili su nas barem malo, barem trun, plemenitijima, pitomijima, nježnijima. Ova medalja samo je materijalni simbol emocionalnog i socijalnog ringišpila u kojem smo živjeli na ovom prvenstvu. Stanimo na loptu, zadnjih mjesec dana, nogomet nas je učinio boljim ljudima.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.