Danas se obilježava Međunarodni dan sestrinstva i tim povodom su se u prosvjednoj povorci od zagrebačkoga Glavnog kolodvora do Markova trga okupile medicinske sestre i medicinski tehničari koji su željeli ukazati na teške uvjete u kojima rade. I doista, neozbiljno bi bilo ignorirati njihove otežane radne uvjete, ali i sve veći broj odlazaka na rad u inozemstvo ovih djelatnika. No, kakvi god se izazovi pred njih postavljali, većina medicinskog osoblja obožava svoj posao i ne bi ga mijenjala niti za jedan drugi ikad. Dokaz za to su i ove dvije mlade medicinske sestre i njihove inspirativne priče o njihovu pozivu...

Irena Lukačević (22)

"Bila sam u 7. razredu osnovne škole i imala sam djeda za kojeg sam bila jako vezana. On je bio obolio od šećerne bolesti i u tom trenutku ja nisam znala kako da mu pomažem, što da radim, gledala sam ga dok se patio cijelo to vrijeme. Kada je njegovo stanje postajalo sve gore i gore, odlučila sam  - pomagat ću ljudima, postat ću medicinska sestra. Volim taj osjećaj kada nekome pomognem, kada se nekome nasmijem, kada vidim da je osobi bolje od same moje riječi, utjehe da će sve biti dobro..." priča nam 22-godišnja medicinska sestra Irena koja radi na odjelu hitne pomoći u bolnici u Sisku.

privatna arhiva Kristijana Musića

Išla je pet godina u medicinsku školu, te je zapravo druga generacija koja se obrazovala po takvom programu. "No, ta nam se godina ne priznaje", objašnjava mlada Siščanka. I tu dolazimo do problema. "Dok je to bila četvorogodišnja škola, ljudima se plaćao staž, no tu se htjelo uštedjeti pa se uvela peta godina da nam se ne mora plaćati staž. A na kraju nismo imali niti pravu praksu jer kad smo bili u sklopu škole u bolnici, sve smo samo promatrali u grupama i onda baš  nismo mogli puno toga naučiti. Izgubili smo godinu dana, a nismo dobili niti praksu niti staž"; objašnjava Irena.

"Prije godinu dana sam se zaposlila ovdje u bolnici (na odjelu hitne pomoći u bolnici u Sisku), a prije toga sam radila u domu za starije i nemoćne, premda su tu bili i psihijatrijski bolesnici. Bila sam sama u smjeni sa 40 psihijatrijskih bolesnika o kojima sam se trebala brinuti, a oni zahtijevaju posebnu pažnju, imaju probleme. Ovdje u hitnoj je ipak drugačije, tu dolaze pacijenti koji traže drugačiju vrstu pomoći."

privatna arhiva Kristijana Musića

Pitali smo Irenu koje su prednosti njezinog posla, pa je u šali odgovorila da su to "plaća i poznanstva zbog kojih uspije preko reda doći na hitne preglede, a pomogne i svojoj obitelji". No, Irenin pravi odgovor je: "Kad se sve to smiri, imamo čistu savjest, znamo da smo nekome pomogli, taj osjećaj je najbitniji". 

A koje su mane njezina posla? "Nemamo vremena za sebe, radimo praktički svaki dan po 8 sati, nekad smo jako opterećeni jer nam dođu svakakvi ljudi - i pod utjecajem opijata, i alkohola, pa nam psuju, viču, a nekad smo toliko u gužvi da ne stignemo niti pojesti u miru."

privatna arhiva Kristijana Musića

Bi li Irena mogla raditi drugi posao? "Kad sam počela tek raditi, bilo me je strah, nisam znala hoću li biti dovoljno brza da nekom pomognem, a onda kad sam stekla neko osnovno iskustvo i sada mislim da ne bih mogla išta drugo raditi!".

Koji bi savjet dala mladima koji možda žele krenuti njezinim stopama? "Savjetovala bih im da cijeli život moraju učiti i da se ne boje ničega, da je to jedno od najljepših zanimanja koje bi netko mogao raditi."

Maja Zorić (32)

"Prvi put sam spoznala što želim raditi prije 16 godina, kad sam završila u bolnici na operaciji kralježnice. Napuknuo mi je kralježak i ležala sam skoro mjesec dana u bolnici i svidjelo mi se kako su sestre bile dobre prema meni, divne zapravo, pa sam zbog toga odlučila da ću i ja biti humana i pomagati nekome kome je potrebno", još jednu lijepu priču o medicinskom pozivu počinje Irenina kolegica Maja, koja je zaposlena na odjelu koronarne intenzivne jedinice sisačke bolnice.

privatna arhiva Kristijana Musića

"Radim na jedinici pojačane intenzivne skrbi, dolaze nam pacijenti koji imaju infarkt miokarda, krvarenja iz želuca, prilično hitne stvari", objašnjava 32-godišnjakinja te odgovara kako uspijeva ostati 'hladne glave': "To je moj poziv, imala sam priliku otići na drugi odjel, s ugovorom na neodređeno, ali ja sam to odbila jer sam još mlada i mislim da je ovo baš za mene".

"Prednosti mog posla su što svaki dan učim nešto novo. No nismo dovoljno cijenjene, radimo i prekovremeno i sve ostalo. I nitko nam zbog toga ne treba reći hvala, ali mi svoje slobodno vrijeme provedemo tamo jer nema sistematizacije, a uvijek fali sestara".

privatna arhiva Kristijana Musića Što bi Irena poručila novim generacijama medicinskih sestara? "Mislim da se prva spoznaja stječe prvi dan kad se dolazi u krug bolnice, na prvi dan prakse, u prvom odnosu prema pacijentima. Taj osjećaj ti pokazuje želiš li biti to ili ne. Prvi kontakt s bolesnim čovjekom, ta humanost. Ja mislim da se to stječe od malih nogu", govori Irena te dodaje da ima dosta ljudi koji su završili njezinu struku, a ne bave se tim poslom.

Svaki radni dan donosi drugačiju situaciju, ali i novu motivaciju za Maju: "Motivira me kad pacijent ozdravi, motivira me osmijeh pacijenta koji nam je došao u teškom stanju, a odlazi kući zdrav. Motivira me kad pacijentu pomognem dodati čašu vode ili kad nahranim onoga tko se ne može hraniti sam."

privatna arhiva Kristijana Musića

I za kraj, pitali smo Maju Zorić kako poboljšati uvjete medicinskim sestarama u Hrvatskoj? "Plaćom, puno naših ljudi odlazi van i tamo su jako cijenjeni, a trebalo bih ih motivirati da ostanu ovdje, dati im posao", zaključuje ova medicinska sestra sa 12-godišnjim stažom čije mišljenje dijeli većina kolega medicinara.