Život 24. ožujka 2018.

Jesi vidjela poruke koje malom azilantu šalju naši klinci?

Getty/Guliver.

Djeca koja su sasula salve prijetnji dječaku koji je pobjegao iz Iraka su, nažalost, naučila u svojoj okolini da ne prihvaćaju drugačije od sebe i da ih smatraju prijetnjom

Udruga Are you Syrious? otkrila nam je gnjusne poruke malenih domaćina, Hrvata, koje šalju izbjeglicama koje bježe od ratova na istoku. Maleni azilant iz Iraka doselio je s obitelji u jedan zagrebački kvart. A potvrdu dobrodošlice dobio je kroz prijetnje. Kao da mu nije bilo dosta, imamo i mi u Hrvatskoj prijetnji za cijeli život.  
Kakvu djecu mi to odgajamo u ovakvom društvu? Ruku na srce, jesmo li mi uopće društvo koje zaslužuje napredak bilo kakve vrste ako i djecu odgajamo da pred one najslabije bacaju ovakve prijetnje? 

 | Autor:
Ovo su pisala hrvatska djeca; 'Bez oružja - jer ako ga budeš imao, glava će ti odletjeti kao da si u Siriji', 'I kolcem i lancem i bokserom u glavu za Dinamovu slavu', 'Na mojem si tlu, život će ti postati pakao sada', 'Ne možeš mrdnuti bez moje dozvole', 'Tvoj život je odsad teror', 'Ti si samo sirijski doručak za nas'… i slično. 
Kako bih napravila malenu psihološku tampon zonu od salve uvreda koju mi uredništvo nikada ne bi pustilo van, krenimo onda sa četiri mini pričice koju možete ispričati svojoj dječici, kao jedan reality check. Prijateljica svakodnevno volontira s malenim izbjeglicama i ona mi ih je ispričala: Priče koje mi ispriča o njima su ustvari, filmske. Jer mi u Zagrebu ne znamo što je to, niti nas u gomili sranja s kojima smo okruženi, previše ni zanima koliko je teže nekome drugome. A djeci? Kako je djeci koju je dotaknuo kataklizmički rat i uzeo im najbliže članove obitelji i sva dječja prava?

 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver

Maloljetni A., imao je dvije opcije kada je sva silina rata došla u njegov rodni Damask i kada je ostao sam. Ili iste sekunde početi bježati ili ići na bojište. On je odlučio bježati. Sam je krenuo prema Turskoj, gdje kada je došao je bio smješten u neki od kampova za izbjeglice. Od tamo je pobjegao jer je život u kampovima ispod svake razine dostojanstva. Na obalama Turske, preko krijumčara dokopao se svog mjesta na gumenom čamcu te krenuo put Grčke. Slike i sudbine ljudi koji se odluče na vožnju Mediteranom u gumenom čamcu neću opisivati. Ako ništa drugo, sliku tijela malenog dječaka na plaži vidio je cijeli svijet. Naš A. imao je sreće te je živ zakoračio na grčko tlo, odakle je Balkanskom rutom krenuo kuda i svi drugi oko njega. Kada se dokopao Hrvatske, ovdje je doslovce zapeo, a Hrvatska kako je zapela sa svime, pa tako i postupanjem prema izbjeglicam, smjestila je klinca u Dom za maloljetnike u Osijek gdje se smještaju problematični maloljetnici. Kada do tada nije već izgubio volju za životom, izgubio ju je u tom domu. Danas, par godina kasnije, on je potpuno neprilagođena mlada odrasla osoba, s teškim psihičkim posljedicama. 

 Drugi klinac čiju životnu priču prepričavam u crticama, imao je 15 kada je rat došao u njegov grad u Afganistanu. On je doslovce otišao na nogomet s prijateljima, kada su talibani upali u grad. Upali su i u njegovu kuću, i ubili njegovu cijelu obitelj. Kada se sin vratio kući, dočekala ga je scena zbog koje će kasnije, nakon što je prohodao čitavu rutu do Hrvatske, potpuno onesposobiti za bilo kakvu prilagodbu i adaptaciju nekom drugom životu. Maleni je počeo bježati i nije stao. Njegova priča došla je u Hrvatsku, odakle je opet pobjegao u Italiju… trag mu se tamo gubi, ali zar nije dovoljno samo i znati, da svijetom trenutno luta jedan izgubljeni dječak, izgubljenog života. 

 | Autor:
Treća priča, o malenom i siromašnom Afganistancu (8) ledi krv u žilama. Dijete je ostalo s bakom i djedom jer su mu roditelji otišli na polje raditi. U jednom trenutku u kuću je upala horda talibana. Maleni se uspio sakriti u nekakav ormar, ali je vjerno čuo kako mu ubijaju baku i djeda. I tada je zanijemio. Roditelji su se vratili, naišli na scenu, ponovo i dali se u bijeg prema poznatoj balkanskoj ruti. Maleni je danas u Hrvatskoj, i dalje ne priča. Njegov život odvija se u njegovoj  glavi, a tko će i kada i da li, naći načina da to dijete probude iz psihološkog horora u koji se zatvorio… što vi mislite, može li se?
Četvrta priča također ima jedan nijemi kraj. Dječak Sirijac (9) živio je s majkom u Alepu, kada je na njihovu kuću pala bomba i na mjestu usmrtila majku, pred njegovim očima. Otac koji nije živio s njima, kada je čuo što se dogodilo, došao je po njega i s ostalom braćom krenuo bježati pred ratom. Kada su došli u Tursku su neko vrijeme tamo i živjeli, a djeca su radila u tvornici. Dotakli su se i Hrvatske u jednom trenutku, ali su ih vratili. Danas žive u Turskoj, a djeca i dalje rade u tvornici odjeće. 

Klinci koji su sasuli salve prijetnji dječaku koji je pobjegao iz Iraka, i čija priča sigurno nije baš daleko od ovih gore opisanih, su nažalost naučila u svojoj okolini da ne prihvaćaju drugačije od sebe, i da ih smatraju prijetnjama. To su, nažalost, djeca koja ne znaju što znači riječ –empatija, a te klince nitko nije načio što je to.
Smiješno mi je zapravo kako se rat u Hrvatskoj uredno stavlja u položaj argumenata za sve situacije u zemlji, što osobno, što narodno… Ali sjetiti se sudbina ljudi iz tog, ne tako davnog rata i pokušati se sjetiti priča koliko je naših sirotih ljudi prolazilo svoje rute u potrazi za boljim životom i što im se dogodilo u rodnim kućama te bez koga su ostali u tom procesu… to ćemo iskoristiti onda kada nama odgovara, jel'?   

Komentari 0