Nema tko posljednjih tjedana nije čuo za Ivanu Habazin, hrvatsku boksačicu koja je obranila titulu IBO prvakinje svijeta srednje kategorije. Bio nam je veliki gušt i velika čast porazgovarati s njom
Za sebe kaže da je sasvim obična osoba sa svojim ciljevima koje nastoji ostvariti, a to 29-godišnjoj Ivani Habazin iz Zlatara itekako ide od ruke. Osim što se profesionalno bavi boksom, Ivana je i diplomirala na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je studentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu i te specijalističkog studija na Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld. Logično pitanje je: kako joj to sve uspijeva?
KAKO JE ODABRALA FAKULTETE?
''Jednostavno, nisam birala, tako se poklopilo. Valjda kako sam odrastala zanimale su me druge stvari te sam se nakon teologije odlučila za diplomaciju i pravo. Trenutno nemam vremena posvetiti im se maksimalno, ali nadam se da ću i to savladati. Moram priznati da je u početku to bilo sve lakše jer sam velikim dijelom bila u Zagrebu i Hrvatskoj. Kako u zadnje vrijeme nisam puno u Zagrebu, morala sam pauzirati s fakultetskim obvezama, a isto tako zaista sam zahvalna svim profesorima koji su mi maksimalno izlazili u susret. Istina, slobodnog vremena baš i nemam, a kad je pripremni ciklus, jedini slobodan dan mi je nedjelja koju onda uglavnom provodim gledajući filmove, čitajući, učeći ili spavajući te se tada stignem posvetiti svojim psima. ''
KAD SE DOGODILA LJUBAV S BOKSOM?
"Nakon što sam pogledala film Rocky, prošla mi je misao da bih mogla i ja boksati. Iako sam sama sebi rekla da nisam normalna jer nisam znala ni jednu ženu koja boksa u Hrvatskoj, prošla mi je druga misao: 'Bit ćeš svjetska prvakinja'. Nakon toga sama sam sebi rekla: 'OK, sad stvarno nisi normalna'. Nakon mjesec dana otišla sam na prvi trening. Prvih šest mjeseci trenirala sam rekreativno, a nakon toga sam se boksom počela baviti profesionalno. Nakon četiri godine, 2014. godine, prvi put sam postala svjetska prvakinja te nakon još 4 godine i drugi put. Taj osjećaj je neopisiv. Ipak je to cilj koji želiš ostvariti, ali svaka ta pobjeda tjera me naprijed da ostvarim najbolji rezultat ikada. Nažalost, financijski dio je uvijek najveći problem s kojim se sportaši susreću. Ja sama po sebi nisam osoba koja odustaje, mnogi su mi rekli da sam luda, vjerojatno su i u pravu, no vjera je ta koja mi je dala snagu da nastavim i da ne odustanem. Situacija u Hrvatskoj i dalje je složena i mislim da uopće nismo svjesni koje potencijale imamo u boksu. Ja se nadam da će se zaista nešto promijeniti, a kad će to biti, ne mogu reći".
KOLIKO JE TRENING ZAHTIJEVAN?
"Moj boksački trening je uglavnom isti - sastoji se od od zagrijavanja, preskakanja vijače, sado boksa, vreće, fokusera i sparinga. Mijenja se intenzitet, radi se na tehnici, sparinzi traju mjesec dana prije meča po 3 ili 4 puta tjedno. Spariram uglavnom s muškarcima, ali i sa ženama. Teže je sparirati s muškarcima, no svaki trening treba biti teži kako bi meč bio lakši. Svaki meč mi je jednako drag, svaka pobjeda uvijek je posvećena nekome. Najteži meč je bio protiv Mikaele Lauren. Njega sam izgubila s prekidom".
POSTOJE LI PREDRASUDE PREMA BOKSAČICAMA?
"Na predrasude se ne obazirem. Doduše, ja zaista nemam negativnih komentara, ljudi mi prilaze isključivo pozitivnih stavova i na tome sam im zahvalna. A svaki negativan prizvuk za mene je još veća motivacija. Boksam radi sebe na kraju krajeva, radi svog cilja, tako da najbitnije mi je da sam ja zadovoljna. Nogomet je moja druga ljubav i pratim ga maksimalno koliko mogu. Najdraži sportaši su mi Cristiano Ronaldo i Vladimir Kličko, koji mi je i sportski uzor. A da se ne bavim boksom, nadam se da bih se bavila umjetničkim klizanjem, ha-ha".
KAKO JE BILO U JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI?
"Kamp u JAR-u bio je težak, ali zadovoljna sam. Uspjela sam posjetiti neka mjesta, razgledati Johannesburg, Pretoriju, bila sam u Cape Townu koji je predivan. Posebno iskustvo je vidjeti životinje iz bliza, lavove, pingvine, babune. Zanimljivo je da babuni šetaju među ljudima, tako je jedan čovjek kupio sendvič i krenuo jesti ispred babuna, a on je došao ukrao mu sendvič i te ga je počeo jesti".
RITUALI PRIJE MEČA?
"Nemam neke rituale prije mečeva, za mene je najbitnije otići na Svetu misu i ispovijed prije svakog meča, to sam učinila i prije meča u zagrebačkoj Areni. Kad imam meč nikada ne razgledavam gradove. Nikad ništa ne vidim od grada, jedino ako se u taj grad ponovno vratim pa ga turistički posjetim. A izdvojila bih London, grad je jednostavno fenomenalan".
KAKO JE PROŠLO SNIMANJE FILMA 'DJEVOJKA OD NULA DOLARA'?
"Cijela ekipa, kao i redatelj Damir Terešak, bila je odlična tako da to nije bilo teško i uživala sam s tim ljudima, a isto tako naučila sam nove stvari i stekla nova iskustva. No, jedno je.sigurno, lakše mi je boksati nego snimati film.
A ISKUSTVO U SAMOSTANU?
"Nakon osnovne škole odlučila sam se otići u samostan, bila sam sigurna da je to moj put. No, nije se sve razvijalo kako sam zamišljala te sam izašla iz samostana. To mi je bilo jako teško razdoblje, osjećala sam se izgubljeno jer ipak to su dva različita načina življenja. No Bog uvijek sve vodi i zna prije nas, tako da vjerujem da on i za mene ima jasan plan i da sam sada tu gdje jesam".
NAJVEĆA PODRŠKA?
"Obitelj i prijatelji su mi najveća podrška, ne mogu izdvojiti nikoga jer svi ljudi koji su se žrtvovali za moj uspjeh zaslužuju najveće priznanje i neizmjerno sam im zahvalna jer moj put bio je sve samo ne lagan".
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.