Život 4274 prikaza 10. siječnja 2019.

Ispovijest žrtve nasilnika: Zašto nikada nisam prijavila svog supruga zbog zlostavljanja

Thinkstock.

Presuda u slučaju Daruvarac donosi neku utjehu za sve žrtve nasilja, ali i podsjeća na činjenicu da se mnoge žene boje prijaviti nasilne partnere. U iskrenoj ispovijesti za miss7, žrtva nasilja opisuje svoje strašno iskustvo te objašnjava zašto supruga koji ju je tukao i psihički zlostavljao nikad nije prijavila policiji

Posljednjih mjeseci u medijima sve su češće vijesti o ženama žrtvama obiteljskog nasilja ili nasilja u vezama, a nad slučajem Daruvarac zgraža se cijelo društvo. Nasilnik iz Zadra danas je nepravomoćno osuđen, kako prenosi 24 sata, na ukupno 5 godina zatvora zbog premlaćivanja i prijetnji, i ova presuda donosi malo utjehe za sve žrtve nasilja, ali, s druge strane, i podsjeća nas na to da brojne priče o obiteljskom nasilju ili nasilju u vezama ostanu iza zatvorenih vrata te nikada ne stupe pred oči pravde. 
Upravo jednu takvu priču s novinarkom miss7 podijelila je jedna od žrtava obiteljskog nasilja, gospođa I. (čiji je identitet poznat redakciji).  U iskrenoj i otvorenoj ispovijesti otkrila nam je detalje o životu s nasilnikom, ali i o tome zašto ga nikada nije prijavila.   | Autor: Thinkstock Thinkstock  

"Ja sam kriva"

''Ja sam iz malog sela, a on iz grada udaljenog oko 40 kilometara od mog sela. Bio je 19 godina stariji i radio kao građevinski radnik. Ja sam tada radila kao konobarica. Počeli smo život u dvoje. Dakle, ljubav i samo ljubav! On je imao dva braka i dvoje djece iza sebe. Prva godina veze, rekla bih, bila nam je odlična, ali svaka naredna bila nam je propast, gubljenje vremena, samouništenje. Počelo je bezazleno. Novogodišnji doček, spremamo se za odlazak na trg. Ja sam bila nestrpljiva. Inače sam vesele naravi, požurivala sam ga. Ajde, ajde, ajde... Sjedim na krevetu, u jakni, čekam da već jednom krenemo. Prilazi mi, hvata me za jaknu, otresa me o pod kao vreću za smeće. Progovori dvije, tri riječi, ja plačem od šoka. I krenemo. Njemu je sve super, a mene duša boli. Osjećam se kako mi se srce doslovno steže od razočaranja. Ali glupo žensko, mislim popio je, ja sam kriva'', započinje priču naša sugovornica.   | Autor: Thinkstock Thinkstock ''Uslijedilo je par mjeseci mira. Pod mirom, mislim da nije barem bilo fizičkog nasilja. Kad pogledam unatrag, psihičkog je bilo. Sjećam se jednog običnog izlaska -  izašla sam doslovno u trenirci i dukserici, došla sam s rolama. Planirali smo popiti piće, kavu i ići kući. Pretvorilo se u horor.

Osjećaj ovisnosti o njemu

On je popio tko zna koliko, počeo je raditi cirkus po kavani. Kad sam vidjela što se sprema, otišla sam. Otišla sam prije policije, računajući da je bolje da odem. Nisam htjela probleme sa zakonom. Prvenstveno zbog sebe i bake koja me othranila da budem čovjek, pošten i miran građanin. Otišla sam, mislila sam da sam se izvukla. Na rolama nisam daleko stigla kad me sustigao. Osjećajući već što mi se sprema, počela sam se opravdavati. Prilazi, udara me nogom, padam kao pokošena. Šaka mu ide u moje oko, noga u rebro, šaka u zube. Plačem, ne mogu reći ni slova, što od boli, što od šoka. I onda kreće na mene psihički. Tjera me da mu priznam čak i ono što nisam napravila. Tako u krug. Ispriča se, bude nikada bolji. Ja pod utjecajem okoline i sama u osjećaju ovisnosti o njemu (iako sam ja u kuću donosila novac) - ostajem. I tako konstantno tri godine'' - prisjeća se naša sugovornica.  | Autor: Thinkstock Thinkstock U konačnici, nakon tri godine odlučila je otići, ali priča o nasilju tu nipošto nije završila: ''Tri su godine prošle kad sam odlučila otići. Odlučila sam, pa makar na ulicu. Počeo me neprestano zvati. Čak je i pričao da ima rak te da neće dugo poživjeti. O, naravno da je bilo mnogo oblika psihičkog nasilja... Davao je sebi toliko za pravo.

"Mislila sam da ja nikad ne bih trpjela nasilje"

Jednostavno bi me nazvao i rekao da dolazi u kafić u kojem sam radila te da će mi razbiti glavu. Potom bi se samo provezao biciklom pored lokala, a ja bih već zvala gazdu i zatvarala.  Jednom je doista i došao u kafić te razbio sebi dvije čaše o glavu. A onda krvave salvete lijepio po meni i kafiću. Osim toga, poskrivećki je čekao da izađem pa me pratio. Kojekakvih je tu epizoda bilo. Garantiram da, gdje se pojavi jedan oblik nasilja, pojavit će se i svi ostali. Sada je prošlo 5 godina otkad je sve to iza mene. Ali da ti kažem nešto - kad bih čula da neka žena trpi nasilje, mislila sam da ja sigurno nikada ne bih. Mislila sam ja bih ovo, ja bih ono, ali ne bih trpjela! Ipak, mislim sada da nasilnici poput njega uvijek namirišu žrtvu. Jako je teško kad nemaš nikoga svog blizu sebe, susjedi sve znaju i okreću glavu. Istina, mogla sam bježati. Ali bih li danas uopće imala svoje dijete da sam bježala pa da me stigao? Bi li me ubio ili napravio invalidom? Sve što sam prošla naučilo me mnogo toga. Nikad nisam trebala dati na sebe. Naučila sam da, da bi te drugi voljeli i poštovali, ti prvo moraš poštovati i voljeti sam sebe. I da, ako ne ide, nema smisla ni nada da će biti bolje. Nikada se neće popraviti, što god rekao.''  | Autor: thinkstock thinkstock

"Nisam imala kamo pobjeći"

Dakako, žrtvu obiteljskog nasilja morali smo upitati je li svog supruga ikada prijavila policiji. I njen iskreni odgovor, priznajemo, sledio nam je krv u žilama. ''Nikada ga nisam prijavila. Nemam opravdane razloge, ali imam svoje razloge. Ja sam živjela kod njega. Policija bi mogla doći, upozoriti i otići, a što poslije? Možda bi me Bog sačuvao, a možda ne. A tada nisam imala kamo. Lako je reći - prijavi. Da, tko će me onda voditi kod sebe, tko će me zaštiti? Nitko. Ili ću ostati na ulici, bez ičeg ili u bolnici, slomljenih rebara. Svojoj kući nisam se htjela vratiti, zbog nasilja sam od tamo i otišla. Vodila sam se idejom da skupim neki novac pa odem, mic po mic. Srećom, pravda je spora, ali dostižna. A meni je sve ovo bila lekcija. Otišla sam, hvala Bogu. Što se države tiče, osjećam li se zaštićeno? Ne! Ni što se tiče nasilja u braku, a ni što se tiče prolaznika na ulici'' - priznaje gospođa I., sada 25-godišnjakinja.   | Autor: thinkstock thinkstock

"Ožiljci ostaju, a na nama je kako ćemo ih nositi"

Kada smo je pitali kako sada živi, pozitivan i vedar duh naše sugovornice ipak je izronio na površinu. ''Sada, sada sam mnogo jača nego prije. Imam divnog supruga i sina starog dvije godine. Moja loša prošlost ostala je iza mene. Da vam kažem samo da ožiljci ostaju, ali na nama je kako ćemo ih nositi! A ja ih nosim sa osmijehom!'' 
Prije nego što smo završili prijepisku, snaga žene koja je s nama podijelila životnu priču još se jednom očitovala u posljednjim rečenicama koje nam je uputila. ''Ako vas nešto zanima, pitajte. Rado ću odgovoriti. Iako neki misle da sam luda, ne želim da nasilje bude tabu tema. O tome se mora pričati! Iza svakih drugih vrata, nažalost, kriju se nasilnici. I to treba spriječiti, ali jedinka ne može sama.''

Komentari 0