Ispovijest žene koja već 26 godina traga za svojim ocem: 'On je bio moj tatica!'

• 24sata pokrenuo je kampanju 'Nestali' koja je ušla u finale natječaja 'The Webby People's Voice Awards' u kojem  se bori za web Oscara, a možeš je i ti podržati svojim glasom
• Još se uvijek traga za 1922 ljudi koji su nestali u Domovinskom ratu, a 24sata u sklopu kampanje svaki tjedan objavljuje ispovijesti njihovih članova obitelji
• Ivana Rihter-Dostal svojeg oca traži već više od 26 godina i ona je samo jedna u nizu onih koji tragaju za svojim najmilijima više od 26 godina

Ivana Rihtar-Dostal, 31-godišnjakinja iz Šibovca kraj Daruvara, imala je samo tri i pol godine kada su njezinog oca odveli iz Daruvara. Bilo je to 3. rujna 1991. godine. Bohumil Dostal toga je dana uhvaćen u Omanovcu i odveden u zloglasni logor Bučje. Ivana i njezin mlađi brat ostali su s bakom Dragicom, majkom njihovog oca. Kasnije su doznali da su njezinog oca, s još šestoricom logoraša, 21. rujna 1991. pozvali da se spremi za razmjenu, koje nije bilo, nego su svi odvedeni na streljanje.

"Kada su ga odveli, uzeli su mi ne samo oca, nego i djetinjstvo, mladost i moj život. Ne želim teretiti nikoga, svatko će svoju zloću platiti pred Božjim sudom, ali ja želim svojega oca. Pa makar i u lijesu. Da ga mogu dostojanstveno pokopati, kako je i zaslužio," započinje Ivana svoju tužnu priču. 

Željko Hladika/24sata Ivana Rihter-Dostal s ocem Bohumilom Dostalom

"On je bio moj tatica. Trudio se priuštiti nam što više može. Jako nas je volio, a ja sam bila njegova mezimica. Ne sjećam se našeg posljednjeg susreta, ali sjećam se nekih stvari koje i danas prepričavam svojoj djeci. Tata bi me nosio na ramenima, znala sam mu prekrivati oči, čupati ga za kosu, prkositi mu na dječji, slatki način. A samo radi toga da ne zaboravi da sam kraj njega i da mu stalno budem u fokusu."

Prije rata Ivanin je otac radio na željeznici, a za to vrijeme brata i nju čuvala je baka Dragica, koja se o njima brinula i nakon očeva nestanka. Živjeli su od bakine mirovine od svega 1200 kuna, a baka je dodatno radila kako bi osigurala svojim unucima pristojan život. No, ponovno ih je zadesila tužna sudbina 1995. godine kada je Ivanu i njezinog brata socijalna služba razdvojila od bake. 

"Imali smo sve uvjete za ostati s bakom. No, kada sam krenula u školu, počeli su problemi jer je moja baka bila nepismena. Pozvali su nas u socijalnu službu i socijalna mi je radnica rekla da imaju rješenje o preseljenju u Dom za nezbrinutu djecu u Lipiku. Pogledali smo u baku, a baka u nas. Rekla sam joj: 'Bako, ali nemoj nas dati!' Kroz suze je odgovorila: 'Ali ja moram. Bit će vam tamo bolje.' Ona je tom rečenicom sama sebe tješila. Kada smo došli u dom, u tu tuđinu, puna dva tjedna plakali smo svaku večer. Nisu znali kako nas smiriti.

Željko Hladika/24sata Ivana sa svojom bakom Dragicom

Plakala sam zbog oca, zbog bake, htjela sam ići kući. Oni koji su bili dulje u domu rekli su: 'Morate tu biti, nema vam spasa. Morate prestati plakati, druge vam nema.' U tih devet godina, koliko smo bili u domu, pet godina plakala sam svaki dan. Nakon toga jednom do dva puta mjesečno. Često sam sanjala tatu. Znala sam se buditi u znoju. Hoću ga pronaći, a njega nema. Hoću ga zagrliti, a njega nema. I to mi je bilo traumatično."

Željko Hladika/24sata Želi pronaći svog oca kako bi ga dostojno pokopala i osigurala da ima, kako kaže, svoj krevet gdje će počivati

Njezina baka ustrajno je tragala za svojim sinom, no 2007. godine umrla je ne saznavši gdje su mu kosti.

"Baka je jako dugo tragala za tatom i od nas je skrivala svoje emocije. Bilo mi je strašno kada mi je umrla na rukama, a sina nije pronašla. Ta tri njezina uzdaha popraćena izgovaranjem mojeg imena nikad neću zaboraviti. Imala sam 19 godina, a moj brat nije još bio punoljetan. Tog 3. svibnja izgubila sam petero ljudi u jednoj ženi. Jer bila mi je najbolja prijateljica, baka, mama, tata i sestra. Njoj sam sve govorila. No ona je umrla s jednom velikom tajnom u sebi. Ne znam zašto nije htjela da to doznam. Jednom mi je rekla da ne kopam po prošlosti jer se boji moje reakcije na ono što bih mogla saznati. Nekako sumnjam da je najbliži susjed mojeg oca bio taj koji mu je presudio."

24sata je u studenom 2016. počeo svakog tjedna na svim svojim platformama objavljivati ispovijesti ljudi koji više od 26 godina tragaju za svojim najmilijima nestalim u Domovinskom ratu. U sklopu projekta 'Nestali' pokrenuo je niz kampanja zahvaljujući kojima su u najvećim hrvatskim gradovima osvanuli plakati nestalih i simbolične tamne siluete. Osim toga, 'podignut' je i digitalni zid plača na kojem su objavljene fotografije nestalih. Da je uistinu riječ o značajnom projektu svjedoči i to što su dvije žene pronašle svoje najmilije tijekom kampanje. 

Željko Hladika/24sata Bohumil Dostal u tinejdžerskim danima

"Moj otac nije proživio moj prvi razred, a nije proživio ni prvi razred moje djece. Željela bih da je on tu, s nama, da proživljavamo zajedno sve trenutke, pogotovo prve korake, prve zubiće. Dok druga djeca imaju po dva djeda, moja nemaju ni jednog. Jednog djeda uzela je bolest, a drugog, mojeg oca, uzeli su zlikovci. To nisu ljudi, to životinja ne bi radila životinji. Ne mogu zamisliti kako čovjek tako može nauditi čovjeku. Da je moj tata bio zločest, zlonamjeran, neprijateljski nastrojen, još bih nešto i rekla. Ali moj tata nije mrzio nikoga i oni su mi ga uzeli. Ja se samo pitam zašto. Nekako u sebi vjerujem da su tata i baka moji anđeli gore na nebu. I govorim svojoj djeci: ‘Imate dva anđela. Oni vas čuvaju’. I vjerujem da su stalno i uz mene."

Važnost projekta 'Nestali' prepoznata je i izvan granica Lijepe Naše. Projekt je ušao u finale prestižnog natječaja Webby People's Voice Awardsa. Budući da o pobjedniku odlučuju glasovi ljudi, i ti možeš poduprijeti projekt svojim glasom. Evo kako:  Registriraj se i glasaj - klikom na link otvaraju se nominirane kampanje. Upiši u tražilici Search “Gone but not forgotten“ i klikni "vote". Upiši u mail i šifru po odabiru, potvrdi je na mailu i glasaj!