Ispovijest: Ispričat ću vam kako sam preživjela razvod

„Dobar dan, Ja sam Maja-Paola i preživjela sam razvod", ovako bi trebalo zvučati moje predstavljanje kada me pitaju za ljubavni status. Kada radim retrospekciju svog života, shvatim koliko bih puno toga mogla napisati. Od trenutka kada me biološka obitelj napustila, udomiteljska spasila, preko tragičnih obiteljskih situacija, eksperimentiranje poput ulaska u 'Big Brother' koji je unio svakakve promjene u moj život pa do trenutka kada sam odlučila biti razvedena žena. Vjerujem da nitko ne planira razvod, vjerujem da se to desi spletom raznoraznih okolnosti.
privatna arhiva Kristijana Musića
Svrstavam se u onaj tip osobe  koja je zaljubljena u ljubav. Koja vjeruje da ljubav spašava i liječi. Uvijek sam težila prekrasnom braku u kojem vlada sklad, poštovanje, kompromis, davanje, primanje, pokoja svađica koja se brzo riješi... U kojem je prepuno prekrasnih pogleda divljenja, ponosa, uvažavanja, razumijevanja i ljubavi...puno, puno ljubavi! A kako se meni desio razvod ?To je pitanje koji si svi razvedeni barem jednom postave. Mi se nismo razišli zbog uobičajenih bračnih nesuglasica. Mi više nismo imali niti jedan razuman razlog zašto se održati u odnosu punom nezdravih okolnosti. Bolje rečeno, ja više nisam imala razlog. Odnos je bio trajno narušen i jedina ispravna odluka je bila odlazak.
Prestalo se funkcionirati po osnovnim životnim načelima, a ja na loše kompromise nisam mogla pristajati. Stalno bih preuzimala krivnju za sve što bi se događalo. Smatrala  sam se lošom suprugom. Mislila sam da ne dajem dovoljno, da se ne trudim dovoljno.
Nisam željela sinu uzeti obitelj. Bojala sam se kako će moja odluka utjecati na njega, a on je jedino neprocjenjivo što imam. Kako njemu malenome promijeniti život, a ne ostaviti tragove. Teško je sebi priznati poraz pa spašavaš i ono što se spašavati ne treba misleći da radiš dobro svima. 
privatna arhiva Kristijana Musića
Život u nekvalitetnom braku utjecao je na moj izgled, na moju osobnost i profesionalnost. Od osobe koja se voli smijati, koja je vedrog duha, poletna, vrckava, postala sam osoba koja je većinom bila tužna, nevoljka za bilo što. Postala sam previše mršava, izgledala iscrpljeno, izmučeno, zatvarala sam se u sebe i fokusirala se na dijete čekajući neki trenutak kada će se sve poboljšati. Jednog dana sam jednostavno došla do zaključka da je dosta i otišla. Prvih nekoliko tjedana nakon odlaska nisam bila svjesna što se točno događa. Sve mi je bilo maglovito, teško shvatljivo, sama sebi nisam htjela priznati da je kraj. Činilo se kao da sam samo uzela kratki predah.
Kako je vrijeme prolazilo, racionalnost je proradila i sve je postalo jasno: susrela sam se s činjenicom da sam sama i da kreće period u kojem se trebam izboriti sama. Isprepletenost osjećaja, pritisak i bol u grudima, košmar u glavi bili su mi svakodnevica. Noći su bile teže od dana. Svi ti osjećaji noću bi postajali još intenzivniji, i nerijetko bi ih provodila u suzama. Bili su to trenuci nemoći. Kako uskladiti razum i srce u trenutku kada ti se ruši obitelj, ono u što si jedino vjerovao da se nikada ne smije srušiti. Jedina utjeha je bila moj maleni dječak, melem za sve ožiljke.
Slušala sam toliko savjeta koji su me često zbunjivali. Od tradicionalnih osoba bih slušala kako treba ostati u braku, kako treba trpjeti, kako nikome nije lako, ali se ljudi bore. Od modernih ljudi sam slušala kako je život samo jedan, kako sam mlada i još sve stignem, kako ništa ne treba trpjeti već ići za boljim. Od svega toga sam bila još više zbunjena.
  privatna arhiva Kristijana Musića
Prva dva mjeseca nakon odlaska sam provela kod obitelji. Bili su mi velika podrška. S obzirom na to da sam imala prekrasnog dvogodišnjeg anđela, moj život se brzo trebao nastaviti kako njemu ništa ne bi nedostajalo. Morala sam se dovesti u red. Željela sam biti majka i dati sve od sebe da postanem najbolja  za sebe kako bih mogla biti najbolja mama njemu. Nakon toga su krenule promjene. Pronašla sam ponovno posao u Zagrebu, unajmila stan, preselila se s djetetom i započela ispočetka. Bivši suprug je bio prisutan na način na koji je on smatrao najboljim. Prvih godinu dana je bilo poprilično teško i turbulentno. Postupno sam se navikavala  na samostalnost i oslanjala se samo na sebe. Od običnog odlaska sama u trgovinu do samostalne borbe s problemima i raznoraznim životnim situacijama. Bilo je jako puno stresa. Uskladiti zahtjevno radno vrijeme, obaveze, dijete, viđanje sina s tatom i opet uz sve to ipak imati i vrijeme za sebe, za oporavak.

privatna arhiva Kristijana Musića
  Sve  se posložilo. Kao da je došla nagrada za sve nespavanje, trud, brigu, sve zalaganje, ustrajnost i borbu koju sam imala od odlaska - sve je sjelo na svoje mjesto. Ponudio mi se bolji posao, maleni i ja smo se preselili u bolji stan, život je slagao kockicu po kockicu i poredao stvari u normalu. Cijelo vrijeme moja obitelj je bila uz mene. Moji iskreni prijatelji (moji anđeli čuvari) su ostali uz mene, dizali me kada sam posustajala i vjerovali u mene. Istina je da je početak bio težak, ali isto tako, divno je bilo napraviti onaj prvi korak koji je najteži, ali i najhrabriji. Taj mali korak me vodio u pravo koračanje, i nakon nekog perioda kada sam postala spremna pretvorio se u trčanje. I to ono punim plućima, lišenih svih okova koju su me sputavali, svih tužnih dana koji su me obilježili i svih ožiljaka. Izgradila sam svoj identitet, posložila prioritete, povratila samopouzdanje i nabacila iskren osmijeh. Pokrenula sam agenciju za digitalni marketing, ponovno počela ići na ples i, najvažnije, postala sam još bolja mama.  Razvodom sam dobila najbolju verziju sebe. I zbog toga ne žalim. Razvod ne znači prestali živjeti, ne znači da je poraz ukoliko iz njega izvučemo poantu.

Moja zaljubljenost u  ljubav nije prestala. Mislim da niti neće. Dogodit će se i na tom polju čudo kada za to dođe vrijeme. I dalje se zalažem da je najljepše održati brak i truditi se, ustrajati i boriti za blagoslov koji ste dobili. Ne treba partnera shvatiti olako.  Treba ljubiti onog kojeg ste odabrali i kome ste se obećali.  Da je za moj brak bilo nade, ne bih odustala od njega. Nažalost,  mene je život odveo putem kojem nisam mislila da ću hodati, ali kada sam već na tom putu, odabrala sam ga prehodati hrabro i ponosno jer vjerujte, kada najmanje možete, tada najviše morate. Uz vjeru u sebe, i čuda se događaju.