Odlaskom u mirovinu, 65-godišnja Zagrepčanka Gordana Šore odlučila je ostvariti svoj san iz mladosti te je otputovala u Afriku i popela se na afričku najvišu planinu.
''Osim planinarenja, ljubiteljica sam životinja pa tako povremeno volontiram u udruzi ''Prijatelji životinja'', a doma imam dvije mačke i psa koje sam spasila s ceste pa udomila. Bavim se i quillingom, tehnikom savijanja papira staroj oko 2000 godina i pomalo crtam. Također sam i fizički aktivna pa redovito vježbam, vozim bicikl i idem na plivanje. Te navike su mi ostale od mladosti jer sam se kao djevojka puno bavila sportom.
Aktivno planinarim već tri godine jer dok sam bila zaposlena radila sam u smjenama pa je bilo teško dobiti slobodan dan kad je meni odgovaralo. A o svom putovanju u Afriku nisam nikome govorila. To su znali samo moji bliski ljudi koji su me podržali u mojem naumu.
Afrika je bila izazov i moja neostvarena maštarija nakon 'Snjegova Kilimandžara', te knjige i filma 'Bijeli Masai', a potom i filmova 'Bogovi su pali na tjeme' i 'Staza slonova'. Današnji mladi vjerojatno ni ne znaju za neke od njih".
Priča nam Gordana kako je njezino putovanje trajalo 17 dana, od 13. do 29. kolovoza ove godine. Osim Tanzanije i uspona na Kilimandžaro posjetila je i Zanzibar koji se naziva otokom začina. To je Gordani bilo posebno drago jer voli kuhati i igrati se sa začinima. Iza nje je i iskustvo odlaska na safarije, a posebno je se dojmio posjet utočištu životinja 'Cheetah's Rock'.
"Tamo je doista jedan drugi svijet. U Africi se uglavnom jede malo mesa i to je uglavnom piletina ili riba, a rjeđe janjetina. Meni je to posebno odgovaralo s obzirom da sam vegetarijanka tako da su ekipi često bili primamljiviji moji obroci bez mesa. Sve je blago pečeno i neuredno, a hranu uglavnom kuhaju pa su zbog toga dugovječni i žive preko 100 godina. Hranu su u posljednje vrijeme počeli peći pa im to smanjuje životnu dob, rekao nam je jedan od vodiča'', priča Gordana.
Sam uspon je iziskivao velike pripreme, a Gordana kaže da su pripreme bilo dugotrajne i trajale oko sedam mjeseci.
''Pripreme su bile naporne, no bez njih ne bi uspjela. Moram priznati da sam tijekom njih bila na granici odustajanja. Sad mogu reći- sva sreća da nisam odustala! Počelo je od sistematskog pregleda, pa se nastavilo s kondicijskim pripremama te psihičkim i visinskim pripremama. Bilo je plivanja po dva sata, vozila sam bicikl po 40-ak kilometara, hodala sam po stepenicama i planinarila s opterećenjem.
Uspon se odvijao po fazama i trajao je 6 dana, a svaki dan se prelazilo oko 1000 metara nadmorske visine. Najteži dan je bio ujedno i posljednji kad se išlo na sam vrh. Imali smo problema s hladnoćom i visinskom bolesti. To je ujedno i razlog zašto nisu svi stigli do kraja, do vrha. Čim sam se popela na vrh, osjećala sam se konačno oslobođena tereta, tereta hoću li uspjeti. Sam uspon bih usporedila s porodom koji traje i osjećate užasne bolove i misliš da nećeš nikad više, a kad je sve gotovo vidiš ljepotu rođenja i ubrzo zaboravljaš sve što si prošla i predaješ se ljepoti trenutka.
Volim putovati, a planinarenje mi omogućava da spojim sve te užitke iz kojih svaki put izlazim bogatija za jedno novo iskustvo. Trenutno prikupljam razne informacije, pa ću odlučiti koje će biti moje iduće putovanje. Do tad je dobro i naše lijepo Sljeme kojemu sam se tako obradovala kad sam ga vidjela po povratku i pri tome u ruci stiskala komadić Kilimandžara koji sam uzela za uspomenu. Moja poruka svima je da se sve može ostvariti i napraviti uz snažnu volju", kaže ova vitalna umirovljenica.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.