- Dado Ćosić je kazališni, televizijski i filmski glumac koji također predaje na Akademiji
- Odrastanje u Bosni oblikovalo je njegov život, a ključne lekcije koje je naučio su strpljenje i važnost razgovora s roditeljima
- Dado predaje mladim glumcima, podučavajući ih kako da prihvate vlastite mane i otkriju autentičnost kroz glumu
Dado Ćosić (37) obavlja više uloga u životu; on je kazališni, televizijski i filmski glumac, a kad ne glumi, predaje na Akademiji. Kad ne predaje niti ne glumi, Dado svjesno živi svaki svoj novi udah.
Prošlost nas može definirati do rigoroznih mjera ako ne gledamo i ne pazimo na to što gledamo. A tvoj put do ove točke u životu nije bio nimalo lak. Odrastao si u nekim prošlim, umrlim vremenima, u Bosni, u kojoj vrijeme kao da i inače samo stoji. Što te život naučio tad i baš zbog toga što si odrastao na način na koji jesi, zanima me na početku.
- Činilo mi se tad, kad sam privatno otvarao i nanovo promišljao formativne godine, da je o tome vrijedno govoriti i da je moja dužnost o tome govoriti. Sebi, svojim bližnjima, pa i javnosti, naravno, ako netko pita. Ljudi se više prepoznaju u onome što je bilo teško nego u onome što je išlo lako, a paradoksalno, sva ta iskustva koja su tu s potencijalom da nas povežu, kroz koja se možemo prepoznati u tome koliko smo krhki i ranjivi, koliko smo nježni i predivni, obilježena su osjećajem srama. Samo da komšija ne čuje. Sram i strah sigurno su i mene obilježili, ali i dali mi prekrasnu priliku te prostor za rad na sebi. Maštao sam o tome da odem. A kad sam otišao, maštao sam o tome da se vratim. Imam sjećanja do u najranije djetinjstvo, ali ne sjećam se snova o tome što ću biti kad porastem. Kad sam definirao što ću upisati nakon srednje škole, Akademija je uvijek bila jedino rješenje, ali kao da je to rješenje i uvijek bilo tu, nije mi palo na pamet – počinje Dado i nastavlja:
- Kad živiš u gradu uz rijeku, rijeka te uvelike oblikuje. Ono što me život u tom periodu pokušao naučiti je strpljenje, ali negdje putem, možda i namjerno, ovo prvo 's' sam ispustio. Trebalo mi je neko vrijeme da povratim to 's' i da ponovno počnem slaviti taj period života i sve lekcije koje su proizašle iz njega. To je kao da ponovno gledaš na to sve, ali svojim očima i svojim iskustvom, a ne iskustvom drugih, koje si putem naučio.
A ono što učimo putem velikim je dijelom učenje naših roditelja. Što si ti naučio od svojih roditelja i koje su najvažnije lekcije, koje danas, s odmakom, možeš razabrati među svim tim uvjetovanim učenjima?
- Roditelje kao da moraš upoznati više puta. U svakom ovom periodu drama koja nastaje mogla bi se tumačiti i kao otpor novom pogledu na roditelja, kao da želimo da oni ostanu tamo i onakvi kakvi su nam do sada bili. Naša nova iskustva i naše odrastanje, pa onda starenje, daju nam nove perspektive na njihove postupke. Nemoguće je ostati tamo negdje. Nije prirodno i previše boli. S mamom sam kroz sve te periode prolazio razgovarajući. I tako smo učili jedno o drugom, a paralelno smo učili i razgovarati. O svemu. I ti razgovori su se, ma kako dramatični bili, pokazali zlata vrijedni. Važnost razgovora i hrabrost koja je potrebna da bi se o nekim stvarima razgovaralo bili su mi važna mamina lekcija. A i njoj moja – otkriva nam ovaj glumac.
Mnogim ljudima koji možda dolaze iz sličnih situacija kao ti sav taj silni nedostatak – svega, rezultira pomahnitalim sakupljanjem materijalnoga poslije u životu, ali ti si izbjegao tu zamku...
- Otišao sam na terapiju, učio sam puno o tome kako učimo i kako usvajamo obrasce ponašanja. I kad su mi mehanizmi donekle postali jasni, počeo sam raditi na tome da prepoznam gdje sve u životu kreiram takve odnose, odnose koji će me staviti u inferioran položaj. Tradicionalno gledano, pozicija glumca donekle jest takva, inferiorna je o odnosu na redatelja i na tekst. Glumac je u službi. Od mnogih takvih odnosa sam odustao, ali od glume nisam. Ili nisam još. Sintagma 'rad na sebi', možda malo i izlizana, možda newageizmom i iscrpljena, raznim samoprozvanim guruima te healerima i ocrnjena, zapravo je jedino što mi (nama?) preostaje. Te spoznaje i ta učenja ono su na što se mogu osloniti. Rad na sebi je kreativan rad.
Kreativni rad utkan je u tvoj izričaj - kazalište, televizija, film... U moru uloga koje si odigrao postoje sigurno one koje su te 'slomile' kao biće, kroz koje te vlastita empatija progutala u svoj bezdan?
- Jedna od važnijih uloga je sigurno Frantz, u predstavi 'Črna mati zemla'. Taj tekst budio je nešto što je išlo onkraj predstave i, kad se sjetim te prve godine igranja, nisam siguran je li onome što mi se događalo igrajući tu predstavu uopće mjesto na sceni. Nešto na tom tragu dogodilo mi se i igrajući 'Eichmanna u Jeruzalemu', postoji jedan dio u kojem tematiziram obitelj, odnosno strah od gladi, transgeneracijska trauma koja vuče korijene još od Drugog svjetskog rata, kad je na predstavu došla moja tetka, o kojoj govorim u predstavi, i koja je iz publike dovršila moj tekst. I u jednu i u drugu predstavu upleo se život, a s njim na sceni treba biti pažljiv. Jer likovi se u predstavama bore protiv života.
Frantz je rekao odlučno 'ne' u izrazito nepovoljnim uvjetima, izazvanima nastavkom vlastitog života. I treba reći 'ne' nekad, jasno i glasno. Čemu si ti rekao veliko 'ne'?
- Kroz odrastanje postojala je percepcija da spas, olakšanje, novac ili čokolade s nugatom donose drugi. Drugi su imali tu moć da nama učine promjenu, rijetko mi sami. U okolnostima kakve su tad bile teško je bilo uočiti da je to laž na koju smo pristali, i na taj način davati drugima moć, što u nekim odnosima može biti i obremenjavajuće. Tome sam rekao 'ne'.
A čemu si rekao velikodušno, bezuvjetno i otvoreno 'da'?
- Učenju i ljubavi. I onoj partnerskoj, ali i uopće me zanima što to znači kreirati ljubavno okruženje oko sebe, neku vrstu dobrodošlice svemu što dolazi. Ponekad uspijem, ponekad ne. I vidim prostora za napredak.
Maestralnu interpretaciju pokazao si nam u posljednjem Jukinu filmu 'Lijepa večer, lijepi dan', koji je naš kandidat za Goyu, ali i Oscara, u kategoriji 'najbolji međunarodni dugometražni film'. Voliš li ti zapravo 'zeznutu tematiku', jer ovdje imamo naslagane izrazito teške pojmove, karakteristične za ovo podneblje: partizan, komunist, gay, sloboda govora...?
- Kad kažeš 'zeznuta tematika', ja čujem 'zanimljiv lik'. U Jukinu filmu četiri prijatelja, antifašista, borca za slobodu, shvaćaju da su se izborili za društvo u kojem im je kreativna sloboda ograničena. Postavljene su im granice na koje neće pristati. I pokušat će izigrati sistem. Oni su gay i oni nemaju problem s tim što su gay, a to da oni nemaju problem s tim je, mislim, najprovokativnije u cijelom filmu. To je trenutak u kojem gledatelj biva prevaren, jer, stereotipno, očekuje autodestrukciju. Ali ne dobije ju. Naši likovi svoju seksualnost uživaju. Njihova seksualnost nije obremenjena autohomofobijom, koju bismo stereotipno mogli pripisati epohi. I tako je i prakticiraju. Slobodno i strastveno. Jer sloboda jest strastvena. U kontekstu filma koji se bavi cenzurom, osjećao sam da nemamo pravo cenzurirati svoje tijelo. I da je pitanje prikazivanja tijela i seksualnog čina jedino odgovorno – otkriva nam sugovornik te nastavlja:
- Mislim da više nemamo vremena lagati se. A nemamo ni pravo na to. Svijet je na rubu globalnog rata, ova naša Zemljica zagrijava se jezivom brzinom, djeca svaki dan umiru, poplave, požari, oluje... haraju Europom i svijetom, a mi se iznenađujemo erektilnim penisom u kadru. A pritom s prikazivanjem brutalnog ubojstva nemamo nikakav problem. To je, čini se, prihvatljivo. Nema više vremena za licemjernost. Tik-tak, tik-tak.
Ti si i predavač na Akademiji. Gdje leži tvoj 'drive' u predavanjima mladim naraštajima glumaca?
- U pedagogiji sam našao područje koje me beskrajno veseli i u kojem, podučavajući, učim. A to me sprečava da potonem u bezdan lijenosti i inercije, koja vreba sa svakim novim scrollom. Ono što podučavam takav jesam i takav želim biti. Principi koje podučavam moraju biti principi koje i ja prakticiram i kroz koje rastem. U suprotnom sam lažov. A u ZeKaeM-u sam dobio divan prostor za rast i razvoj i okružen sam nevjerojatnim ljudima kojima, nadam se, pružam jednaku podršku kao i oni meni. Čini mi se da ne može biti ili-ili, ili gluma ili pedagogija. Jedno verificira drugo. Otkad predajem, osjećam se kompletnije. Ne učim ih kako ja glumim nego ih podučavam da nauče precipirati sve ono što ih otežava, verificirajući sve senzacije koje se javljaju u tijelu pri takvom olakšavanju. I čini mi se da tako, gram po gram lakši, dolaze do svojeg izvedbenog tijela, do svog izričaja. Radim na tri kolegija, bavim se i filmskom i kazališnom glumom. Na filmskim kolegijima sa Sonjom Tarokić i Jurjem Lerotićem radim na tranziciji iz kazališnog u filmski medij, a na prvoj godini kazališne glume, kao asistent Franki Perković (uz Matiju Čigira) uvodimo te prekrasne mlade ljude na put osvješćivanja prema autentičnom izričaju.
A jesu li se mladi drastično promijenili u odnosu na prije?
- Rekao bih da se mladi nisu promijenili, bez obzira na sve podražaje kojima su izloženi, ponekad mi se učini da su možda emotivno zatvoreniji. Sjećam se da sam i ja imao milijun i jedan problem, koje sam rješavao, baš kao i oni, i da sam bio zbunjen kao i oni, i da sam htio odgovor na to kako se glumi, kao i oni, i da sam jedva čekao dokazati se, kao i oni. I iz tog osjećaja žurbe moja je potreba da ih usporim. Da ne promaknu sami sebi. U odnosu na vrijeme u kojem sam ja studirao, ono što se promijenilo je Akademija. Kad sam ja studirao, ponekad sam imao osjećaj da se tu radi o profesorima. Da sam danas student glume, mislim da ne bih imao taj osjećaj – otkriva nam ovaj glumac.
*Zahvaljujemo ZeKaeM-u na realizaciji ovog snimanja.
Vrhunski glumac je onaj koji je neopterećen svojim transparentnim izražavanjem, iskrenošću, koja je eliksir i katalizator u današnjem svijetu fakea, ali isto tako i onaj koji je dopustio sebi da ga intenzivne životne oscilacije 'otvore' kao biće. Što ti želiš svojim studentima? - Vrlo mi je lijepo svjedočiti trenutku u kojem studenti, ono što su doživljavali kao svoje mane, kao ružno, manjkavo, nedostatno ili kako god, počnu doživljavati kao lijepo i autentično. Dok si u sebi, imaš potpuno iskrivljenu sliku sebe, i ona može biti provocirana utjecajem algoritama društvenih mreža, ali jednom kad sebe staviš ispred sebe, kad se objektiviziraš, u mediju koji sve vidi, ta slika se popravlja. Dakle, to je putovanje iz iskrivljenog subjektivnog dojma, preko objektivizacije samog sebe, do neke vrste mira i spokoja sa svime time što ti jesi. Imao sam sreću da sam se na Slano Film Festivalu u ljeto ’22. družio s Joelom Cohenom i Frances McDormand. Vjerojatno najvažnije što sam čuo od Frances je bilo: 'You are enough' ('Dovoljan si'). I rad na tome da otkrijem sve aspekte u kojima sam zaključio pa naučio da nisam dovoljan, to je za mene bilo osvajanje nekih novih sloboda. Volio bih kad bi svi moji studenti na kraju godine otišli s tom spoznajom, da su dovoljni.
Za kraj me zanima jesi li ti lik koji se bori s vjetrenjačama u futurističkom i utopijskom smislu ili ćeš za pet godina uspješnije stvarati ljubavno okruženje iz kojeg ćeš djelovati.
- Naletio sam na jednu prekrasnu kućicu, na obroncima Samoborskoga gorja, s najljepšim pogledom na svijetu. Kupili smo je i vidim nas kako se budimo ondje, mi i naša dva psa. I tiho je. Svira jazz. Ne bojimo se patetike. Zima je. I voda se u cisterni zaledila, ali tome se smijemo. I živimo u svijetu u kojem su ljudi nježni jedni prema drugima, čak i u komentarima – govori nam za kraj Dado.
Ovaj članak u cijelosti, a i mnogo više pročitaj u tiskanom izdanju miss7 magazina koji te čeka na kisocima!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.