- Doris Kezić (21), studentica iz Dugog Sela, 2017. godine je otkrila da boluje od dijabetesa
- Imala je simptome kao što su gubitak kilaže, gubitak snage, povećani apetit, učestala žeđ i mokrenje i osip
- "Kad sam tek oboljela osjećala sam se kao da sam jedina na svijetu s dijabetesom jer nisam poznavala nekoga tko ima istu dijagnozu. Ali, kada sam ušla u udrugu dijabetičara shvatila sam koliko su oni organizirani, aktivni, otvoreni i pristupačni"
Doris Kezić 21-godišnja je studentica filozofije na sveučilištu u Zagrebu i boluje od šećerne bolesti tipa 1 i odlučila je s miss7 podijeliti svoje iskustvo. "Dvadeset godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti da bi okrenuo jedinice na penu koji te drži na životu, a već drugi dan te savjetuju na kojem mjestu najmanje boli ubod", kaže Doris. Ipak, naučila je živjeti s bolešću i danas živi lijep i aktivan život. Ali i discipliniran.
Udruga je velika pomoć
"Kad sam tek oboljela osjećala sam se kao da sam jedina na svijetu s dijabetesom jer nisam poznavala nekoga tko dijeli moju dijagnozu. Ali, kada sam ušla u udrugu dijabetičara shvatila sam koliko su oni organizirani, aktivni, otvoreni i pristupačni i tad sam počela razvijati i pozitivne emocije. Osjećala sam da nisam sama u tome, vidjela da ima i drugih ljudi s tom dijagnozom jer nekad podrška prijatelja i obitelji nisu dovoljni. Divno je kad te tvoje društvo motivira, ali kad ti se dogodi nešto ovako, to nije dovoljno, jednostavno trebaš biti sa 'svojim dijabetičarima' da shvatiš neke stvari. Jer tek kad si u društvu ljudi koji potpuno mogu osjećati empatiju s tvojom situacijom, tad si nekako ispunjeniji i znaš da nisi sam na svijetu u tome".
Život
Ne želim takav život!
"Dijabetes nisam birala, nije mi ovakav život bio u zamisli,ali kad sam dobila dijagnozu, govorila sam si da me ta bolest neće definirati. U prvim danima nakon dijagnoze često sam čula izjave: "Hej, na tvom mjestu ja bih bio zahvalan što nije rak" ili " Dušo, ima puno gorih stvari od dijabetesa". Okolina je više odmagala, nego pomagala. Znala sam da si sama moram pomoći, ali ne i kako. Nije mi bilo do najdraže serije ili knjige, ni do drugih ljudi koji me promatraju sa sažaljenjem ili plaču dok me tješe. Na kraju sam ja bila ta koja je tješila druge. Jedan dan mi je čak došla prijateljica koja je imala zakazanu terapiju kod psihijatra pa sam s njom vodila motivacijske razgovore koje sam sama željela voditi s drugima, usmjerene meni. Zvuči kao paradoks, ali bilo je tako".
Brojanje ugljikohidrata u namirnicama mi je zapravo baš zanimljivo
"Uvijek si dan unaprijed organiziram sve obroke za sljedeći dan. Imam tri obroka dnevno - najčešće su to jela koja imaju nizak udio ugljikohidrata što znači da se moja prehrana bazira na proteinima i zdravim masnoćama koji u biti drže šećer stabilnim cijeli dan. Večer prije si pripremam ručak za sutra, a doručak obično jedem oko pola šest ujutro kad ustajem. Ručam oko podne. Svaki dan sam 'kao programirana' i imam tri obroka dnevno i točan raspored kad ih jedem. Naravno, uvijek ima izuzetaka jer život je, naravno, nepredvidljiv, ali za svaki slučaj uvijek imam sa sobom hranu u torbi. Kupim si posni sir, konzervu ribe i to pojedem ako slučajno ne stignem nešto pripremiti. Kada idem u restoran, najčešće doma pogledam jelovnik i onda si izbrojim ugljikohidrate. No, nekada odem i na palačinke i na sladoled - ali rijetko. Naime, jednom sam otišla na pohane palačinke sa sirom i to nije dobro završilo."
Vremenom sam prihvatila sve što ide uz dijabetes
"Prihvatila sam, bez opiranja, i injekcije, koje su najmanji problem u ovoj bolesti, prihvatila sam da sam jedna od 'šećeraša' (makar mi se taj naziv ne sviđa, više mi se sviđa naziv heroji), prihvatila sam da okrećem novu stranicu života i prihvatila sam da je ovo moja sudbina koju samo ja mogu kontrolirati. Ovo što mi se događa sigurno nije slučajnost, ovo je neka vrsta poziva. Nisam vjernik kakav želim biti, ali vjerujem da Njegove odluke nisu nepromišljene, da dobro zna što radi, da me ima negdje u planu, a na mojoj je volji kako ću se postaviti prema tom planu".
Treba se aktivno baviti sportom
"Prije sam se bavila trčanjem i sportom i trenirala sam rukomet, ali jedno razdoblje nakon što mi je dijagnosticiran dijabetes bilo me je strah, do te mjere da me je čak bilo strah prošetati do prvog dućana u kvartu zato što svaka fizička aktivnost najčešće snižava glukozu u krvi, a ja sam se jako bojala hipoglikemije. To je niska razina glukoze u krvi, a simptomi su neugodni: ruke ti se tresu, ne vidiš dobro, osjećaš se loše, mučno ti je. No, nakon mjesec dana sam počela aktivno trčati i svaki dan sam trčala i nastavila se baviti sportom što ide u prilog dobroj regulaciji šećera u krvi. Bez fizičke aktivnosti, zapravo ne mogu biti dobar dijabetičar. Nije dovoljno samo paziti na prehranu, moraš biti i aktivan" - kaže Doris.
Ako želiš promjenu, kreni od sebe. Tu uvijek ima posla.
"Nakon godine dana s ovom bolesti, koju zovem "razmažena bolest" jer traži konstantnu pažnju, i dalje imam trenutke slabosti, ali tko ih nema?! Promjena je ključ za postizanje zadovoljstva i sreće. Jednostavna formula koja glasi: ako si nesretan, promijeni nešto u svom životu, a najbolje je početi od vlastitih misli. Na kraju, nisu ljudi bili ti koji su me sprječavali da si u javnosti izmjerim šećer ili da si dam injekciju. Ja sam bila ta koja se ograničavala izmišljajući negativne situacije koje se nikad ne bi ostvarile. Dopustila sam da me strah kontrolira umjesto da ja njega kontroliram. Još uvijek osjećam nesigurnost prilikom davanja inzulina u javnosti, ali kao što sam rekla, uvijek ima posla oko rada na sebi".
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.