Tura 'Invisible Zagreb', odnosno slika o jednom nevidljivom Zagrebu pod vodstvom Mile Mrvalja počela se održavati prije dva mjeseca. Gospodin Mile, sam bivši beskućnik, odlučio je približiti ljudima život beskućnika
Za ovu nesvakidašnju turu čula sam od poznanika, te me priča odmah zaintrigirala. Potražila sam po Internetu i društvenim mrežama više informacija i odmah dogovorila termin ture. Naziv same ture je ' Invisible Zagreb', a radi se o prikazu jednog 'nevidljivog' Zagreba koji postoji, o jednoj populaciji koja je, nažalost, sve brojnija i sve to iz perspektive bivšeg beskućnika 58- godišnjeg Mile Mrvalja.
Te sunčane nedjelje nešto prije 17 sati na zagrebačkom Tomislavcu je bilo okupljanje. Naš vodič Mile i nas tri cure, posjetiteljice - Anamarija, Ana i ja. Gospodin Mile na početku je najavio kako će nam pričati o tome kako je 3 i pol godine živio kao beskućnik, kad je iz rodnog Sarajeva došao u Zagreb, te što se promijenilo kad je prije četiri godine prestao biti beskućnik te na koje sve probleme beskućnici nailaze. Mile je i osnivač udruge 'Fajter' koja pomaže beskućnicima se izvuku iz tog, kako sam kaže, začaranog kruga.
Tura ima tri punkta, odnosno check pointa - Trg kralja Tomislava, zgrada Glavnog kolodvora i mali park desno od glavnog kolodvora. Svaka točka ima smisla u cijeloj priči. I naglasio nam je kako u svakom trenu možemo pitati što god nas zanima, bez cenzure.
Na prvoj točki vidjeli smo gospođu koja je spavala na spomeniku. Simpatični gospodin Mile tim prizorom je počeo priču o zakonima, točnije o prekršajnom Zakonu o skitnji, te nam objasnio da ako imaš osobnu iskaznicu i prebivalište, nemaš problema, ali ako ne ( kao što je često slučaj s beskućnicima) onda problemi nastaju. Ako nemaš osobnu iskaznicu, kazne te s 500 kuna, a te kazne ne odlaze u zastaru pa im se ovršuju mirovine jednog dana kad do njih dođe jer gotovo svi zagrebački beskućnici imaju radni staž. Također je ispričao koja su dva razloga zbog kojih najčešće ljudi postaju beskućnici - gubitkom posla koji za sobom nosi dugove, pa rade na ''crno'' pa im odlazi zdravlje i samim time dolazi do problema u obitelji i alkoholizma. Drugi razlog je kredit. Većina beskućnika ima prosjek godina oko 45, a 70 posto njih ima srednju stručnu spremu, dok 5 posto ima završen fakultet te im je prosjek radnog staža 17 godina. Kad se radi o spolovima, 95 posto su muškarci, a 5 posto čine žene koje su najčešće žrtve nasilja u obitelji.
Prije osam godina Mile je došao u Zagreb, kad je ovrhom izgubio sve. U Sarajevu je bio vlasnik galerije, a kaže da su mu beskućništvo i rat u Sarajevu koliko god teški bili, ipak dva dara koja je dobio od Boga. Jer, kako kaže, tek u tim ekstremnim situacijama postaješ čovjek ili ne. Kaže da ga je beskućništvo pročistilo od nekih stvari koje su mu prije bile jako bitne. Kad je izgubio sve materijalno, doživio je prvi veliki šok - svi su ga ostavili. Tako je bilo i većini beskućnika koje je Mile upoznao. Tako depresivno stanje vodi te ljude u alkoholizam, kaže Mile, izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću te agresiju.
Rođeni Sarajlija kaže da je Sarajevo njegov grad, ali je uvijek tamo imao problema zato što je Hrvat. I iz tog razloga je odabrao Zagreb kojeg voli otkako je bio mladić i nije se pokajao što je došao te je upoznao mnoge ljude koji su mu pomogli. I svi ti ljudi mu pomažu oko udruge u kojoj je i 200 volontera, a 95 posto čine djevojke. Za njega je to pravo bogatstvo. Godinu i pol živio je u ruševini u samom središtu Zagreba u koju je svaku noć ulazio s velikim strahom jer nikad nije znao tko je unutra.
''To nije ni spavanje nego tako zvana koma od iscrpljenosti. A tijekom zime,ponekad u tim ruševinama zna biti i do - 20 stupnjeva. Još jedan veliki problem su i štakori pa moraš spavati u cipelama i vezati noge najlonskim vrećicama. Zbog neprestanog nošenja cipela, razvili su mi se problemi sa stopalima pa sam morao nositi dva broja veće cipele. Trenutno živim u sobici u istom dijelu grada koju plaćam, a kad sam prvi put u ušao u nju i mogao se zaključati, bio sam toliko sretan. Dva dana nisam izlazio jer sam napokon mogao spavati koliko hoću.''
Beskućnici imaju kupanje dva puta tjedno u Jukićevoj, te kod sestara Milosrdnica, a tamo dobiju donje rublje i čarape. Aparat za kavu na Glavnom kolodvoru im je spas, no ne smiju se zadržavati duže od pola sata jer ih policija tjera. A mnogi beskućnici, pa i sam Mile, znali su se grijati u tramvajima i kao jednu zanimljivost mi govori kako nikad nijednog beskućnika kontrola nije 'izbacila' iz tramvaja (Bravo, ZET!).
Mile Mrvalj je i prvi beskućnik koji je dobio osobnu iskaznicu nakon brojnih peripetija, a tri i pol godine je bio ''osoba koja ne postoji''. Po zakonu se oni bez prebivališta mogu prijaviti na adresu Centra za socijalnu skrb i tako dobiti osobnu iskaznicu, a trenutno u Zagrebu ima 3 000 ljudi bez ikakvih dokumenata. Isto je i s medicinskom pomoći. Jedinu pomoć mogu dobiti ako im se nešto akutno dogodi pa hitna služba mora izaći na ulicu, no pravo na kasniju rehabilitaciju nemaju.
''U Zagrebu postoje dva prenoćišta, jedno u Kosnici pored Velike Gorice gdje imaju 130 kreveta i moraš imati osobnu iskaznicu, a drugo u Jukićevoj kod sestara Milosrdnica gdje je 30 kreveta. Tamo primaju ljude na nekoliko mjeseci. Tako je i s pučkim kuhinjama, za gradske treba imati potvrdu Centra za socijalnu skrb, dok u one od Caritasa mogu i bez potvrde. Tamo imamo jedan obrok dnevno, a sve kuhinje se otvaraju u isto vrijeme, u jednom terminu dnevno. Ako zakasniš, taj dan nećeš dobiti obrok. Jedna, na primjer, ima kapacitet 500 ljudi, a ako 600 ljudi stoji u redu, zadnjih 100 sigurno neće dobiti obrok. Obično treba doći sat ili sat i pol vremena prije otvaranja kako bi dobio svoj obrok.'' - govori nam Mile
Život
Na kraju ture Mile nam je darovao časopis koji se naziva isto kao i njegova udruga koja ga izdaje - 'Fajter'. Dobili smo časopis na engleskom jer dok se ne proda i posljednji primjerak, neće se tiskati novi na hrvatskom. Inače časopis prodaju beskućnici, a od prodaje zarađuju sebi za osnovne potrebe. Tura se ne naplaćuje fiksno, nego donacijama, koliko tko može ili želi dati. Osim domaćih ljudi, na turu često dođu i stranici.
Pred kraj ture nam se pridružila i gospođa Ana, Milina poznanica
Ovu turu preporučujem apsolutno svima jer možemo vidjeti stvarno drugu stranu za koju nismo ni znali da postoji ili, što je češće slučaj, nismo obraćali preveliku pozornost. Definitivno ću i ja sama otići još koji put jer iako se čini da je priča uvijek ista, nije tako. Gospodin Mile ima još puno toga što može ispričati. Tura se održava svaki dan osim ponedjeljka i četvrtka od 17 do 18.30 sati. Potrebna je samo prethodna najava preko Facebook stranice ili preko web stranice.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.