Nakon što je ostvario zapažene uloge na filmu, u kazalištu i na malim ekranima, splitskog glumca Slavka Sobina ne treba posebno predstavljati. Zvijezda Crno- bijelog svijeta, koji u seriji tumači ulogu mladog novinara Žungula, fantastičan glumac i veliki humanitarac, odlučio je izdvojiti nešto vremena i za nas te nam otkriti što ga najviše veseli u poslu kojim se bavi, iz čega izvlači inspiraciju za svoje uloge i što nam priprema u budućnosti.
Čime se Slavko Sobin bavi u posljednje vrijeme?
Iskakanjem iz paštete, sve mi se više čini. Ali dobro, brzo prođe tih pet minuta, pa je pametno iskoristiti i zajahati val kad je interes za moj rad na vrhuncu.
Što je najteža stvar kod bivanja glumcem?
Usklađivanje termina i izloženost kritici na svakom koraku. Međutim i na jedno i drugo se čovjek navikne. Termini postanu matematika, a kritiku naučiš isfiltrirati u konstruktivnu i onu drugu koja na jedno uđe, na drugo izađe.
Što je najljepša stvar kod bivanja glumcem?
Doživotna mogućnost igranja i istraživanja. Provedeš život, ne kao jedna osoba, nego kao tko zna koliko njih, a opet iz svake naučiš nešto novo o sebi. Bez obzira koliko sam sati proveo na poslu do danas, osjećam se kao da dana nisam radio.
Kako se uspijevaš uživjeti u neku ulogu, za čime potežeš?
Sredstva ovise od uloge do uloge i tome koliko mi je privatno bliska. Nekad ti najviše pomogne nekakav vizualni identitet osobe, recimo Žungula sam pronašao kad sam prvi put izašao iz šminke i garderobe, a nekada moraš kopati puno dublje. Ono što meni najviše pomaže je uvijek probati usporediti neka ključna obilježja ili događaje te osobe s vlastitima, tako da ostane što manje prostora za “glumiti glumu”.
Što za tebe znači biti dobar glumac?
Za mene kao gledatelja to znači imati ogromnu karizmu i znati prenijeti emociju, znati iznenaditi. Takve glumce volim, kao što je Jack Nicholson na primjer. Ali tu nema “recepta”, to je toliko individualno, i nekome određeni glumac može biti genijalan, a drugome isti taj može biti katastrofalan. I to je prvo što čovjek mora naučiti u ovom poslu, nikada te neće svi cijeniti i nikad se nećeš baš svakome svidjeti.
Kako izgleda radni dan jednog glumca?
Kako kad, postoje faze kad po dva tri mjeseca ne radiš ništa pa malo poludiš, a onda dođu faze kad nemaš kad stati. Zapravo uživam u obje faze. Prva te tjera da napraviš nešto sam, da pišeš, grizeš, stvaraš i u toj fazi sam napravio neke od svojih najdražih projekata. Druga faza je naravno lakša jer su ti tehnikalije poslužene na pladnju, a tebi ostaje samo da budeš kreativan i baviš se umjetnošću.
Koliko ti je moda bitna u životu?
Vrlo malo, stil mi je jednostavan i ne mijenjam ga. Ili je neki ležerno sportski ili klasična strukirana odijela. Uglavnom mi sva odjeća završi zgužvana na dnu ormara ili u prtljažniku auta, ili je uništim u pranju, tako da izbjegavam skupe brendove, a ionako nije bitno što nosiš nego kako to nosiš. Nema te odjeće koja može popraviti dojam na zapuštenom i nesigurnom čovjeku. Dakle, moja moda su higijena, trening i samopouzdanje.
Što više preferiraš - kazalište ili film? Bilo da govorimo sa stajališta glumca ili onog gledatelja?
Preferiram izvrsnost. I kao glumac i kao gledatelj. Dobar film mi je draži od loše predstave, a od savršene predstave nema ništa bolje. Ta neposrednost, kad smo svi u istoj prostoriji ipak ima neku neodoljivu čar i izaziva najveću emociju. Sretan sam što imam priliku raditi i jedno i drugo. Film je možda malo fleksibilniji u stvaranju uloge, jer je u kazališnom tekstu više toga zadano, a nekad i potrebna tehnika zaguši privatnost koju možeš iznijeti u kameru. Zapravo, ne, ne mogu generalizirati, možda samo nisam dovoljno dobar kazališni glumac.
Kako bi opisao iskustvo koje si doživio tijekom snimanja serije Crno-bijeli svijet?
Neodoljivo šarmantno. Otputovali smo u jedno vrijeme koje nas je sve zanimalo ili zato što su to bile nečije najbolje godine ili zato što o tom vremenu toliko puno znamo, a nismo ga imali priliku doživjeti. Na Crno-bijelom svijetu sam shvatio kolike mogućnosti mi daje moj posao i jedva čekam vidjeti gdje će me sve uloge odnijeti u životu.
Tvoji planovi u budućnosti?
U travnju mi izlaze dvije premijere u Zagrebu. “Hrabrica” u Žar ptici i “Bračni s(provodi)” u Aplauz teatru. Počinjem snimati novu seriju i igram predstave u svom matičnom kazalištu GKM Split. Također, imamo nekoliko izvedbi mog najdražeg projekta “Srce na sceni”, mjuzikla koji igraju mladi ljudi s cerebralnom paralizom koji je od nečega što je trebala biti jednokratna zezancija poprimio razmjere prave predstave pa smo tako ove godine pozvani na nekoliko kazališnih festivala.
Više slika pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.