Skijašica Rea Hraski pobijedila je svoj hendikep: "Bilo mi je teško prihvatiti da sam gluha, a danas osvajam medalje..."

• 20 BY miss7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer su svojim utjecajem već promijenile društvo. Rea je jedna od nji
• 27-godišnja Rea Hraski s hendikepom, stopostotnom gluhoćom, živi do rođenja. Nije ju spriječio da postigne mnogo više od većine čujnih osoba - posljednji uspjeh su i dvije olimpijske medalje u skijanju ove zim
• "Najvažniji hendikep vezan uz gluhoću je ta socijalna komponenta i komunikacijska izoliranost. Zna biti teško i neugodno. Jednom se činovnik na nekom šalteru samo počeo grubo derati kad sam mu dala do znanja da sam gluha tako da su svi gledali u nas, a ja i dalje nisam čula"
• "Jako je važno prihvatiti sebe i „sudbinu“. Meni je bilo jako teško prihvatiti da sam gluha. Nije mi bilo jasno zašto sam moram nositi slušne aparatiće, a moja obitelj ne"

Zima je iza nas, ali Rea Hraski upravo ovu će zimu pamtiti, bez pretjerivanja, zauvijek - krajem 2019. ovjenčala se s čak dvije olimpijske medalje u skijanju, broncom u spustu te broncom veleslalomu. Zašto o njoj ne slušamo toliko često kao o drugim našim skijašima? Rea svoje nagrade osvaja u tišini - osvojila ih je na Zimskim olimpijskim igrama gluhih jer s ovim hendikepom živi od rođenja. Usprkos tomu postala je uspješna i sretna mlada žena. Vesela 27-godišnjakinja završava Kineziološki fakultet, skija, ima dečka... I, da, jako dobro i govori premda svojim sugovornicima čita s usana.

Privatni album/Olja Runjić

Rea se skijanjem ne bavi od jučer, dugo je u njemu, a kad gledamo njezine stare snimke, prve intervjue jasno je da se jako promijenila. Danas je mlada samouvjerena žena, sigurnija u sebe, ne više sramežljiva... velika je to razlika od Ree otprije nekoliko godina.

"Istina, normalno je da se to događa što si stariji, manje si sramežljiv, više siguran u sebe … Rekla bih da je to rezultat svega zajedno što mi se dogodilo: sport, uspjesi, obitelj, ljubav, okolina (fakultet, prijatelji). To me ojačalo, naučila sam kako sve ide, a najvažnije od svega bilo je prihvatiti sebe."

Kad voliš nešto i trudiš se, onda i možeš

Sport joj je u genima. Tata Željko se profesionalno bavio gimnastikom, onda skokovima u vodu. Nakon sportske karijere radio je kao trener u gimnastici, sad je profesor sportske gimnastike na Kineziološkom fakultetu. Najzaslužnija je osoba za Rein sportski put.

"Tata je, između ostaloga, bio i učitelj skijanja, zbog njega obožavam sport i naravno, zbog njega sam zavoljela skijanje. Rekla bih da je najzaslužniji što se njime bavim i na tom sam mu neizmjerno zahvalna. Odmalena sam zaljubljena u skijanje, za mene je to predivan sport, ali nije lak.  Bitno je koliko nešto voliš i koliko se trudiš - onda to i možeš. Ove dvije olimpijske medalje koje sam osvojila na ZOIG-ih u Italiji, za mene su vrh. Dugo sam ih sanjala, iza mene je 12 godina treninga koji su me doveli do toga. Zadnji put kad sam prije toga osvojila medalju (prvu hrvatsku olimpijsku medalju na ZOIG) bilo još 2007. godine, u Salt Lake Cityju. Bila je to medalja u slalomu."

Pixsell/Emica Elvedji

Najteža je komunikacijska izoliranost

Sve to Rea je postigla kao gluha osoba, s hendikepom koji je teško ignorirati i zbog kojeg zaslužuje još veće divljenje jer i u sportu i u svakodnevnom životu bilo joj je teže nego, kako se to kaže, čujnim osobama.

"Gluhoća kao hendikep prvenstveno se odnosi na probleme vezane uz ravnotežu jer se centar za ravnotežu nalazi u unutrašnjem uhu. Ravnoteža koja je za sport iznimno važna kod gluhih je osoba u pravilu lošije razvijena. U skijanju gluhe osobe ne čuju zvuk koji skije proizvode u kontaktu s podlogom i koji skijašima daje dodatne informacije o tome po čemu i kako skijaju. Po meni, jednako važan, ako ne i najvažniji hendikep vezan uz gluhoću je ta socijalna komponenta i komunikacijska izoliranost koja ti onemogućuje da na vrijeme dobiješ i procesiraš sve potrebne informacije i da tako djeluješ na najefikasniji mogući način. Stoga bih rekla bih da je gluhima puno teže nego čujućima."

Možda vas zanima Astrofizičarka Vernesa Smolčić: "Željela sam biti kaskaderka, a život me odveo u svemirska prostranstva" Stars

Ne derite se na gluhe, mi ne čujemo glas

"Najveći je izazov komunikacija. Zna biti teško i neugodno. Jednom sam prilikom trebala podići neku potvrdu na izvjesnom šalteru, ali nisam razumjela što mi je gospodin koji se tamo nalazio odgovorio. Predstavila sam mu se kao gluha osoba i lijepo ga zamolila da ponovi. Nije me uopće doživio kao osobu s invaliditetom kojoj treba pomoći. Jedino što se promijenilo je da je počeo grubo vikati, na što su se svi koji su se tamo zatekli okrenuli prema nama tako da mi je bilo još neugodnije, a njega ionako nisam čula. Moj savjet za čujuće je da se ne treba derati na gluhe osobe jer ne čuju glas, nego da treba lijepo govoriti, mogu čak i tiho, ali čisto i normalno otvarati usta tako da gluhe osobe mogu čitati sa njih."

U jednom je intervjuu Rea vrlo dirljivo opisala trenutak kad je prvi put začula glas nakon što joj je ugrađena umjetna pužnica. Trenutak koji nitko od nas čujućih osoba ne može ni zamisliti opisala je kao najljepši na svijetu. Prvo što je čula bio je tatin glas.

Privatni album/Olja Runjić

Rea s tatom Željkom i Natkom Zrnčićem Dimom i medaljama osvojenim na ZOIG

Prvo sam čula kako tata izgovara moje ime

"Zvao je moje ime, Rea, onda me upitao "Čuješ li?" Vidjele su mu se suze radosnice jer do tad nisam ništa čula, kamoli kad netko zove moje ime. Kad bi me dotad netko zvao, morao me potapšati po ramenu ili mahati rukama ili ugasiti pa paliti svjetlo da bih se okrenula. Slušni aparatići mi nisu baš pomogli jer sam 100 posto gluha. Stvarno sam sretna što mi je ugrađena umjetna pužnica. Iskreno, bez nje ne bih upisala Kineziološki fakultet, upoznala čujuće prijatelje ni dečka i zato sam neopisivo sretna i zahvalna.

Danas Rea lijepo govori, razgovjetno, ali iza toga stoji mnogo truda. Redovito je išla na vježbe za govor u SUVAG-u gdje se i školovala od 1.do 4. razreda. Nakon što je napredovala u govoru, prebacila se u drugu osnovnu školu, Davorin Trstenjak. Njezina je cijela obitelj čujuća pa je nakon ugradnje pužnice i komunikacija s njima bivala sve bolja. Danas se mlada skijašica bez problema druži i s čujućim osobama.

Pixsell/Emica Elvedji

Volim se družiti, i s čujućima i s gluhima

"Rekla bih da je velika razlika u društvu čujućih i gluhih. Jer kad se družim s čujućima, a veliko je društvo, onda se moram  potruditi kako bi ih mogla dobro pratiti što pričaju. Znalo se dogoditi kad netko prebrzo priča, onda ga moram zamoliti da ponovi. Sa gluhima koristim znakovni jezik i bez problema komuniciramo. No, s čujućima i gluhima mi je uvijek ugodno i jako se volim družiti."

Osobe s hendikepom mogu biti neprihvaćene od okoline, no manje se razmišlja i priča o tome da prvensteno moraju i same sebe prihvatiti, "izboriti" se same sa sobom i naučiti kako se s hendikepom nositi na najbolji način.

Možda vas zanima Dr. Sandra Radović-Radovčić: "Spasila sam život bebici, a ona je zauzvrat spasila moj" Stars

Bilo mi je teško prihvatiti da sam gluha

"Jako je važno prihvatiti sebe i „sudbinu“. Iskreno, bilo mi je jako teško prihvatiti da sam gluha. Na početku mi nije bilo jasno zašto sam morala nositi slušne aparatiće, a moja obitelj ne. Jednog dana gledala sam kako se u mojoj obitelji „razgovara“ o nečemu. Pokušala sam se i ja uključiti, ali nitko me nije razumio. Kada sam krenula u vrtić u SUVAG i upoznala ostalu gluhu djecu, shvatila sam što se događa sa mnom. Onda je s vremenom bilo sve teže jer sam si postavljala puno pitanja, npr. hoću li se moći se snaći makar sam gluha, završiti srednju školu, što i kako ću raditi, kako ću trenirati, hoću li imati čujuće prijatelje, itd … Postala sam nesigurna, ali moja obitelj je cijelo vrijeme bila uz mene i još uvijek su uz mene. Zbog njih sam postigla tako puno uspjeha. Naučila sam da je najvažnije prihvatiti svoj nedostatak i nositi se s tim. Da nisam prihvatila sebe onda ne bih mogla postići uspjeh u onom što želim i volim raditi. Najvažnije je vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, koliko god to nekad bilo teško."

Rea Hraski danas je spješna ste sportašica, završava faks, ima dečka, čujuće prijatelje. Rekli bismo da hendikep doista više nema nikakav utjecaj na njezin život. No, ipak nije baš tako.

Privatni album/Olja Runjić

Svaki se dan treba boriti, dokazati da možeš

"Rekla bih da nije sve savršeno, nije ni lako - treba se svaki dan boriti i dokazati da to možemo usprkos hendikepu. Imam dečka, zove se Filip Koražija i također studira na Kineziološkom fakultetu. I, da, čujući je. Bolje smo se upoznali, a potom i zaljubili prije tri godine kada smo bili na rehabilitaciji u Daruvaru, ja nakon operacije koljena nakon pada u spustu, a on također nakon pada na skijanju. Živimo skupa, Filip mi je istovremeno i stalna podrška i motivacija."

Rea je trenutačno uzela stanku od skijanja, fokusirana je na fakultet. Želi riješiti ispite i diplomski rad, a kad to obavi onda će planirati što dalje. Ipak, otkrila nam je svoju prvu želju. Nakon svih medalja koje je osvojila (9 europskih, 6 svjetskih i 3 olimpijske medalje, 6 Kristalnih globusa i 69 pobjeda) je rušenje rekorda ukupnih pobjeda u Europskom kupu za gluhe: rekord od 71 pobjede zasad drži Čehinja Petra Kurkova.

Voljela bih raditi s umirovljenicima, djecom ili gluhom djecom

Budući da završava Kineziološki fakultet, Rea na neki način, pretpostavljamo namjerava ostati u sportu i nakon natjecateljske karijere.

"Želim se zaposliti odmah nakon fakulteta. Nekoliko je izbora. Imam baku koja obožava svoje treninge za starije osobe tako da bih voljela raditi s umirovljenicima kako bih im pomogla da što kvalitetnije žive i vesele se svakom treningu kao moja baka. Sviđa mi se i rad s djecom (DV Jarun) zbog njihove iskrenosti, veselja i ljubavi koji pružaju. Ali voljela bih raditi i s gluhom i nagluhom djecom, mogla bih im pružiti potrebnu ljubav, znanje i iskustvo koje sam stekla."