Stars 30. siječnja 2014.

Neno Belan: ''Volim sve što je vintage!''

Nel Pavletic/PIXSELL.

Neno Belan jedan je od najpoznatijih glazbenika iz Hrvatske koji svoju karijeru gradi već uspješan dugi niz godina. Koji su mu planovi za Valentinovo, čega ima najviše u svom ormaru i kako je krenuo u glazbene vode, saznajte u nastavku.

 | Autor: Marko Prpić/ PIXSELL Marko Prpić/ PIXSELL

Približava se veliki koncert u dvorani Vatroslava Lisinskog koji će se održati 6. veljače, a zbog velikog interesa je dodan i 10. veljače. Tradicionalno, svirate i na Valentinovo, a ovoga puta u Varaždinu. Što pripremate publici?

Ovo je nama prvi solistički koncert u karijeri koji ćemo održati u Lisinskom, a Lisinski je ipak nekakva dvorana prestiža i posebna kategorija. Za taj koncert smo pripremili specifičan program koji ja zovem Fiumen Mediteran Orchestra i to je proširena varijanta mog benda Fiumens. Inače nas je u bendu četvero, a u ovoj situaciji se radi o orkestralnoj varijanti koja sadrži 20-ak članova.

Znači, moglo bi se reći kako nas očekuje pravi orkestralni show?

Moglo bi se reći jer će se koristiti karakteristični instrumenti specifični za mediteransko područje. Bit će svega, od mandolina, violina i harmonika do akustične gitare, gudačkog kvarteta i klapa. Sve će to zajedno činiti jedan specifičan zvuk, a repertoar je više-manje poznat iz mojih posljednjih 30-ak godina rada. Naravno, neke ultimativne pjesme koje publika uvijek očekuje čuti, ali i uz nekoliko malih iznenađenja. Sve to skupa će zahvaljujući Mediteranskom orkestru zvučati malo drugačije i u jednom sasvim novom ruhu.

 | Autor: Davorin Višnjić/Pixsell Davorin Višnjić/Pixsell

Kada iz današnje perspektive pogledate svoju karijeru, jeste li već kao klinac mislili da će se vaš život odvijati u tom smjeru?

Ne, dapače. Prvo sam htio biti astronaut, kao i svako dijete, ali sam s desetak godina krenuo u glazbenu školu i počeo učiti svirati klasičnu gitaru. Moram priznati kako to nije bilo iz mog vlastitog gušta, već su me roditelji uspjeli na to nagovoriti. Rekli su da bih mogao nešto svirati, ja sam rekao može i tako je krenulo. Nakon šest godina sam završio glazbenu školu, a zatim je došla srednja škola, pustila se malo kosa, otkrila električna gitara i tu je bio početak svega.

Prvenstveno s Đavolima kao prvim bendom koji ste osnovali?

Ne, ne, krenulo je onim klasičnim putem sa školskim bendovima i slabim električnim gitarama, a Đavoli su nastali 1984. godine. To je bio moj prvi profesionalni bend s kojim sam započeo svoju karijeru koja, eto na sreću, traje i dan danas.

Kada ste već spomenuli gitare, po kuloarima kruže priče kako ste strastveni sakupljač gitara. Istina ili samo preuveličavanje?

Haha, istina je na pola puta. Nisam strastveni kolekcionar, jer da jesam imao bih 450 primjeraka gitara. Ovako je riječ o nekih 14 ili 15 instrumenata. Uz gitare posjedujem i još nekoliko sličnih žičanih instrumenata poput mandolina, ukulelea, akustične bas gitare itd. Budući da sam u svijetu glazbe već dugi niz godina, a gitaru sviram već više od 40 godina, ta kolekcija i nije nešto pretjerano velika i zavidna, ali meni ima veliko značenje. Volim te instrumente, čuvam ih i pazim i mislim da su oni svojevrsna posljedica načina i posla kojim se u životu bavim.

 | Autor: Nel Pavletic/PIXSELL Nel Pavletic/PIXSELL

Osim sakupljanja instrumenata, koncerti i brojna putovanja zasigurno su osigurali i brojne anegdote. Ima li neka koja vam se posebno urezala u pamćenje?

Ima pravo čudo anegdota, ali ono što najbolje pamtim je kada smo se jednom prilikom vraćali s koncerta. Bio sam sa svojim bendom Đavoli i vraćali smo se sa svirke po noći preko Kupresa nazad doma. Vozili smo se u starom kombiju, a tijekom vožnje smo uz cestu vidjeli par malih medvjedića. Prošli smo 100 metara od njih i kombi se pokvario i nije htio upaliti. Sve bi to bilo u redu da nije bilo medvjedića, jer svi znamo gdje su mali slatki medvjedići - tu je i velika strašna mama. I što, trebalo je izaći iz auta, pogledati motor, vidjeti gdje je kvar i popraviti. Na kraju je klavijaturist uzeo deku kojom se omotao jer je vani bilo hladno te gitaru kao oružje u slučaju napada medvjeda. U tom trenu je došao kamion i čovjek je stao 50 metara dalje, vjerojatno si misleći kakav to luđak hoda u deki s gitarom. Ipak, shvatio je da smo u problemima i na kraju nam pomogao i odvukao nas iz te šume.

 | Autor: Tomislav Miletić/Pixsell Tomislav Miletić/Pixsell

 

Sudeći po vašim nastupima, osim gitara imate i zavidnu kolekciju šešira. Može se reći kako su postali i vaš zaštitni znak. Koliko vam je moda važna u životu i na nastupima?

Jednom prilikom sam došao do modela šešira u koji sam se zaljubio i tako je krenula moja kupovina kapa i šešira. Imam kolekciju od šezdesetak šešira i kapa, nisam ni sam siguran koji je točno broj jer svako malo naletim na zanimljiv model i dodam ga u kolekciju. Nije tu bitna cijena ni marka jer se radi o relativno jeftinim stvarima, a meni su zgodni detalji. Mislim da mi dobro stoje radi oblika lica i super mi je što uz istu kombinaciju odjeće na nastupima promijenim tri različita šešira, a dobiva se dojam da sam promijenio čitav styling. Uz šešire i kape imam i dosta šalova i to su mi super detalji koje zaista volim.

Sve šešire i odjeću slažete sami ili uzimate savjete sa strane?

Sve sam, nemam nikakvih stilista, to me iskreno ne zanima i smatram da imam dovoljno dobar ukus i da se mogu sam čisto dobro odjenuti. Preferiram taj neki vintage đir jer općenito jako volim sve vintage. Stan mi je uređen u vintage stilu, volim vintage glazbu, lijep mi je vintage look, vintage mi je gitara koju sviram, a i sam sam postao vintage!

Kada je kozmetika u pitanju, imate li neke posebne odabire?

Ne, tu sam vrlo klasičan i ne pretjerujem. Neke kreme za lice, sapun, šampon i parfem i to je to. Bitno mi je da sam čist i uredan, ali nisam nikakav pretjerani manijak za kozmetičkim proizvodima.

 | Autor: Nel Pavletic/PIXSELL Nel Pavletic/PIXSELL Za kraj, imate li posebnu glazbenu preporuku za čitatelje portala Budi.IN?

Glazba je toliko raznovrsna i predivna i ja se ne mogu odlučiti za samo jedan žanr jer slušam zaista sve. Ali, ako idemo po desetljećima, iz šezdesetih svakako bih krenuo s Beatlesima uz koje sam odrastao i oduvijek su mi bili uzori. Do dana današnjeg izdvojio bih album 'Abbey Road'. U sedamdesetima su Pink Floyd napravili 'The Dark Side Of The Moon' koji je apsolutni klasik, a u osamdesetima sam uz brdo dobre muzike volio slušati Police i Phila Collinsa. Devedesete su već toliko dobre da ne znam što bih izdvojio, ali od posljednje domaće glazbe svakako bend 'Pavel'. Jako mi paše taj stil i njihovi tekstovi, izvrstan bend.

Komentari 0