Imati 37 godina i tahikardiju zasigurno nije nešto s čime se lako pomiriti. A srce poznate Slane kuharice i PR stručnjakinje upravo joj je prije nekoliko dana javilo tu lošu vijest. Ovo je njezina iskrena priča koju nam je ispričala nakon noći provedene u bolnici
"Kažu da se sve u životu može kupiti… osim zdravlja. No postoji i činjenica da to malo tko istinski razumije, sve do trenutka dok se ne pojave zdravstveni problemi. Ja, da se razumijemo, nisam iznimka. Kada je riječ o bilo kojoj bolesti, za mene je to uvijek «nešto što se događa drugima» i uvijek vjerujem da ja neću biti taj slučaj. No upravo tada, dogodi se meni. Ništa strašno, rekla bih, i ne treba raditi dramu, no tahikardija svakako nije nešto što bismo trebali ignorirati.
Nisam nikada bila tip osobe koja kuka, a lagala bih kad bih rekla da je ovo prvi puta da je moje srce divljački tuklo. Pripisivala sam to svojom temperamentu. Oduvijek, ali baš oduvijek, ja sam osoba koja je živa, temperamentna, kada nešto naumi to mora realizirati odmah, kod mene nema stajanja, ja radim 92 stvari istovremeno… no očito sam morala stati. Moje srce je htjelo da zastanem i to mi je dalo do znanja.
Posljednjih desetak godina moj je život bio….. borben. U jednom danu, prije gotovo 11 godina promijenila sam ga za 180 stupnjeva. Odjednom više nije bilo bezbrižnih spavanja do 11, odlazaka na kave po cijele dane, koncerata vikendom, putovanja kad god sam slobodna. Odjednom je život postao ozbiljan, no to je bio moj izbor, moja odgovornost. Postala sam mama sa 27 godina. Status: neudana, bez fakulteta, bez ijednog vlastitog kvadrata stambenog prostora, jedan auto na kredit. Perspektiva: nikakva. Nikad neću zaboraviti kad mi je jedna starija kolegica s estrade, koju iznimno volim i cijenim, rekla: "Stara, udala se ne buš, jer ti jednostavno nisi marrying kind of girl". To me šokiralo. Ne kao uvreda, nego zato što sam se svakog dana pitala je li moguće da ću cijeli život biti sama? Da ne duljim previše o tome, sve sam odlučila promijeniti. Vratila sam se na faks, istovremeno se zaposlila (u stalni radni odnos, što je za mene bio najveći šok), diplomirala kada je moja prva kćer imala 2 godine, nakon nekoliko mjeseci digla kredit i kupila stan. Tih par koraka bili su najpametniji potezi u mom životu. Da, ja sam bila jedan od onih sretnih vlasnika kredita u švicarskom franku. Stres je bio golem… noćima sam razmišljala kako sutra, hoću li moći, kako ću ovo, kako ću ono. Stres, kao najveći neprijatelj naših života, svaki je puta ostavljao jednu malu crticu na mome zdravlju. Uz sve to, moje je dijete imalo zdravstvenih problema. Nije govorilo sve do pete godine. Terapije su trajale godinama, provodili smo ih svakoga dana i sve to bilo je iscrpljujuće i za mene i za Kiaru.
Život je rekla bih, postao psihički mirniji kada sam upoznala svog supruga. Dao mi je sve što sam ikada trebala i željela, no i nove izazove, pretpostavljam da ih većinu znate. U vrlo kratko vrijeme, u nekoliko godina, postigli smo puno. Prodali stan, jedno vrijeme se skučili sa troje djece u 50 kvadrata, dvije godine gradili kuću u koju smo dali sve što smo imali. Od vremena, novaca, znanja, živaca. Koliko god smo u tome uživali, i to je ostavilo traga na mome zdravlju.
Biti vlasnik PR agencije je također – stresno. Ako želite uspjeti, morate biti dostupni za svoje klijente 24/7 i ja sam bila, sve do nedavno. Nedavno, jer sam to mogla, odlučila sam malo usporiti i raditi ono što me ispunjava, čini sretnom, što me ne odvaja od djece – kuhati. Zajedno sa timom koji sam okupila, odlučili smo od toga napraviti projekt i rekla bih da nam ide jako dobro. Čvrsto sam vjerovala da će mi to poboljšati kvalitetu života, da se neću nervirati, da mi srce neće iskakati iz tračnica. Sve je išlo super. Ante je preuzeo agenciju, ja uskočim i odradim što mogu i što god treba, vrijeme provodim većinom doma (ako nisam na sastancima) i kreiram vlastiti sadržaj za svoj omni channel.
U ljepoti jednog mog idealnog dana, ja sam skuhala, snimila što sam trebala, pospremila kuću i dok čekam vrijeme da odem po djecu u školu i vrtić, uzela sam peglu i peglala. Obožavam peglati. Opušta me… jest da me malo leđa bole ako stojim za peglom satima, ali Bože moj. I tad se dogodilo. Odjednom, kao grom iz vedra neba, moje noge su utrnula a srce počelo nabijati kao da će iskočiti. Obzirom da mi nije prvi puta, brzo sam zgrabila tlakomjer (da, stara sam, imam tlakomjer doma) i počela mjeriti tlak i otkucaje srca. Užas, u razmacima od po 5 minuta, moje se srce divljalo. Najveći izmjereni broj otkucaja bio je 158. Tlak, 87/68. Ono što je super je što sam sve rezultate mjerenja slikala i snimila s mobitelom, da mogu pokazat doktoru, jer upravo onda kad npr. nosite holter da snimite aritmiju, srce radi kao urica. Nazvala sam mamu, malo legla, popila vode…. Čekala…. Nije bilo bolje. Nazvala sam doktora, poslala mu nalaze i savjetovao mi je da odem na hitnu. Ostatak je povijest. Čeka me holter, dodatne pretrage te na kraju eventualno i elektrofiziološko ispitivanje srca, koje se radi kako bi se prekinuo krug na srcu na kojem se tahikardija odvija. Ono što je zanimljivo je da je u 90% slučajeva moja tahikardija nastupala u trenutku kad sam počinjala jesti. Objasnio mi je doktor i detaljno zašto se to događa, no ja vam to sad ne znam prepričati. Pitao me jesam li pod stresom. A tko nije? No tada sam shvatila da je stres u životu neizbježan i da ovaj oblik aritmije odnosno tahikardija, pogađa jaaaako veliki broj mladih ljudi. Preko 170 mi ih se javilo na instagram i ta informacija me šokirala.
Ono što vam želim reći, je da stres neće nikada nestati (osim ako dobijemo Jackpot), no kako bismo ga barem malo anulirali, moramo se kvalitetnije posvetiti sebi. Ne znam za vas, no «ja» kao ja, sam sebi uvijek bila na 5. mjestu. Koliko god volim svoje prijateljice, ne idem baš s njima u kino, ne idem s njima na večere, ni u kazalište, ali ni u teretanu. Nemam ni vremena za kave. A to svi normalni ljudi rade. Shvatila sam da će ovaj ili onaj posao uvijek biti stresan jer se borimo za bolje sutra. No bolje sutra će doći jedino ako smo zdravi i zadovoljni sami sobom. Upravo zato ja sam odlučila posvetiti više vremena sebi. Počela sam sa malim sitnicama, koje su za sada dovoljne, no planiram ih proširiti na vrijeme za sebe i muža.
Bez djece, jer mislim da više ni ne znam kako je to npr. provesti cijeli dan s mužem u krevetu ili u nekom SPA centru, ili što god, jer mi stalno letimo za djecom, obavezama, poslom, aktivnostima. Više ću spavati, meditirat ću, odlaziti na tretmane koji me opuštaju, otići na manikuru i njegovati ruke – ni to ne radim već dvije godine), tu i tamo otići na jogu, otići ću s mužem za vikend na skijanje (nisam bila od kad sam ostala trudna s Marlom što je ravno 5 godina). Uglavnom, da, manje ću raditi, a više se posvetiti sebi – jer mi to treba. Svima nam to treba, jer bolje sutra možemo imati samo ako smo zdravi, sretni i u miru sa sobom. Tek tada ćemo biti najbolja verzija sebe. Za sebe, za svoju obitelj, za sve druge oko sebe. Stoga, ovo je poruka svima vama, meni prvenstveno: zastanite, udahnite, usporite i zagrlite svoje voljele. Sve drugo može čekati".
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.