Stars 20. prosinca 2017.

Kad nestane dijete, ne analiziraš - već tražiš

Getty/Guliver.

Žena je zamolila da joj preko razglasa shopping centra ZTC u Rijeci pomognu pozvati nestalu djevojčicu, njezinu kćerkicu, koja k tome ne govori, na što je druga žena, poštujući politiku poslodavca, odbila to učiniti

Facebook objava:
"U subotu sam imala situaciju u kojoj sam razočarana reakcijom od strane ZTC-a. Imam djevojčicu s poteškoćama u razvoju koja ne govori. Došla sam reći vašoj djelatnici na info-pultu da mi je nestala i zamolila da preko razglasa kaže da je nestala neverbalna djevojčica, dala opis i da ako je netko nađe da je dovede do info pulta. Ali dobila sam odgovor da se to ne smije po vašim pravilima preko razglasa. Vrijeme teče, a iako sam pitala da ja tražim da stavi na razglas djelatnica mi odgovara da ne može. Ovo nije uobičajena situacija, ali meni je svaka sekunda bitna jer mogla je ući u lift i izletiti pod auto u garaži ili pasti po pokretnim stepenicama ili nešto treće. Srećom našla sam je (cijela drama je trajala manje od 10 minuta) i dolazim do info-pulta reći to a tek tada uopće dolazi zaštitar koji ju je valjda trebao tražiti. Znam da sam ja odgovorna što mi je nestala, ali vaša politika da tako nešto ne može preko razglasa je poražavajuća"
Na stranicama centra stoji i slogančić, jasno; Dobrodošli u ZTC – Jedinstveni doživljaj kupovine s pogledom na Riječki zaljev!

 | Autor:

Mislim da ovakve stvari ne zaslužuju nikakva detaljiziranja ni oko čega. U tom trenutku kada je nečije dijete izgubljeno, a pogotovo ako je to dijete s poteškoćama u razvoju, nema mjesta nikakvim analizama. Puštaš što radiš i ideš u pomoć. Poslije neka pričaju tko već treba pričati. 
Ljeto 2017. Gradska plaža Poreč - ispred hotela Valamar. 
Možete li zamisliti količinu ljudi na toj plaži? To je strašno. Nikad ne bih otišla na takvo mjesto po dozu opuštanja, da nema juniora koji je obožava radi potencijalne ekipe. Čovjek na čovjeku. Leže i gledaju iznad glave tuđe nožne palce. Ispred hotela je manja gužva jer se plaćaju ležaljke, pa i po cijenu ručka u nekoj konobi… platim barem komfor. Kada sam izlazila iz mora, odmah pored bila je smještena neka jako zgodna francuska obitelj, kao iz filma. Mama, tata, dva sina pubertetlije i malena djevojčica od oko 5. Oni svi trepere nad njom, a ona izgleda kao mali anđeo. I sjećam se da sam pomislila, kakva sretna obitelj – vidi se. Kada smo poslije podne odlučili krenuti, skupljajući stvari, čula sam glas koji je parao kroz ljude. Tata je vikao Jacquelin! Jacquelin! Ja sam pogledala prema mjestu gdje su bili i vidjela ostalo troje koji se osvrću oko sebe – to se te sekunde dogodilo. Jeza me prošla od pogleda na gomilu koja se nadovezivala na našu plažu. Tisuće ljudi. Brzo sam poslala klinca da trči prema šumovitom djelu iznad, sjećao se kako je izgledala, i s prijavama svakih 5 minuta o statusu. Ja sam otrčala do lika u hotelskoj uniformi koji je tamo… šetao.
 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver

A mislim da je naplaćivao ležaljke, ali nisam sigurna jer ga nisam vidjela da je išta radio. Osim važno šetao. Rekla sam mu, najpristojnije što sam mogla, da ga lijepo molim da pozove čuvara kakvog god, od hotela, od plaže, nekakav security, jer je nestala malena djevojčica iz Francuske. Prvo što je lik izbacio iz onih lijenih usta bilo je – 'a što je nisu pazili, e? Pa kakav si ti to roditelj koji izgubi dijete na plaži…' - vrlo ležerno s obzirom na pozadinski urlik tate koji se čuo svakih par sekundi. Rekla sam mu da je to strašna situacija - da, ali da traženju razloga trenutno nema mjesta, i da moramo pod hitno nešto učiniti jer, kao što i sam vidi ovdje su tisuće ljudi. (A ja sam pogledala 90% svih trilera u kojima je glavna radnja otmica djeteta i varijacije na temu.) Pozvao je čuvara, a ja muriju. Volim razgovarati s murijom. Znalački i strpljivo sam dočekala da me prespoje svi ti lokalni uredi koji se moraju pospojiti, dala opis situacije i poklopila. Čovjek je bio fantastično ugodan. 
 | Autor: Getty/Guliver Getty/Guliver

U tom trenu do mene je došla mama. Koja je išla od osobe do osobe, kao zombi. Niz njezino lice slijevale su se najglasnije suze na svijetu, a da nije pustila jecaj. Svakoga je istim tonom pitala – Have you seen a little girl? She has a very blonde hair and blue dress. Kunem se, sada mi suze idu niz lice dok se sjetim pogleda te žene koja je izgubila svoje vlastito dijete na plaži s tisuću ljudi. A ja k'o neki budha, neprepoznatljivo smirena, plačem doduše čim me pogledala – ravno u dušu, ali ju primim za ruke i kažem da smo pozvali policiju, da ju oni upravo traže i da su čuvari na plaži obaviješteni. Naći će je sigurno. Ona je nastavila dalje istim tonom u istoj radnji.
Trajala je ta tortura narednih 10-ak minuta koji su se činili kao vječnost. Svi ljudi na plaži, koji su čuli da se djevojčica traži su ju tražili. Svi do jednog. Tada me nazvala murija, da mi kažu da su neki stranci doveli djevojčicu tog opisa, koji pričaju 'njezin' jezik, i neka mama dođe prepoznati dijete. Primila sam mamu za ruku i rekla da je mala u policiji, 200 metara od nas. A onda je ona proplakala. Nije mogla stati. Braća su joj plakala. Svi smo plakali od sreće. Odmah joj je došla druga gospođa i uzela je pod ruku, da je odvede do policijske stanice. Tatu doduše nismo mogli dobiti na telefon, zvali smo svi, on je torturu imao još 10 minuta dulje od svih nas jer je otrčao pitaj boga gdje. Oni su otišli, a mi smo svi zanijemili i vratili se na svoja mjesta. Svi smo bili u šoku od te situacije, koja je srećom, dobro završila. A završila je dobro jer su ljudi bili ljudi. Kad se to izgubilo?  

 | Autor:

Komentari 0