Ivana Plechinger: Sjajilo s ogledalcem uvijek mi je u torbi

"Ono što ostaje, uvijek ljubav je" naziv je knjige koju je početkom ljeta izdala Ivana Plechinger, a u intervjuu s našom Ivanom Šundov Hojan, pjevačica, voditeljica te sada i autorica otkrila je sve pojedinosti o svom novom pothvatu. Priznala je kako ju jako vesele reakcije ljudi koji su pročitali knjigu, a ponekad ju njihove poruke čak i rasplaču.

Ivana nam je otkrila i svoje planove za budućnost te kako uz sve obaveze stigne napuniti baterije. Prisjetila se i početaka karijere, Male ptice nebeske, te je priznala kako gleda na slavu. Otkrila nam je i bez čega nikada ne izlazi iz kuće, a sve odgovore saznajte u videu:

Na samom početku ljeta dogodilo se nešto za što ponovo možeš reći „bilo mi je prvi put“...

Da, izašla je moja prva knjiga pod nazivom „Ono što ostaje uvijek ljubav je“. Puno sam stvari radila u životu vezanih uz pjevanje, izdavanje albuma, tv, radio... ali nikad mi za ništa srce nije bilo ovako i tolliko na mjestu.

Nakon promocije pisalo se o tome otkud želja za pisanjem ali kako je došlo nakon toga i do realizcije?

Kod te knjige je zanimljivo da nikad nije trebala postati knjiga. Nakon što mi je u mom domu i na mojim rukama umro otac srušio mi se čitav svijet i nisam znala kako pomoći samoj sebi. Nisam se htjela družiti, nisam htjela nikoga vidjeti, samo sam željela biti usvoja četiri zida sa svojom djecom i mužem. U to vrijeme samo bih čula unutarnji glas koji mi je govorio...“piši, samo piši“... Do tada nikad prije nisam pisala. Nakon nekog vremena pokazala sam to što sam napisala svom suprugu koji je odmah rekao da ne mogu ostaviti samo tako u svom kompjuteru nešto što je tako lijepo, što ima ideju pomoći ljudima ne samo meni. Isto su mi ponovile i prijateljice. Nakon što sam to poslala na adrese triju izdavača svi su pokazali interes da to izdaju tako da je do realizacije došlo doista brzo. Ta knjiga je za mene čudesna od samog nastanka pa sve do objavljivanja.

Znači izdavači su odmah namirisali uspjeh?

Pa sigurno. Knjiga je pisana iz duše i bez kalkulacije stoga je neminovno da to ima put do svake osobe kojoj ona treba doći u ruke i pomoći joj jer je i pisana s tom tendencijom. Bitno je imati namjeru, znati zašto radiš to što radiš a moja je namjera bila da to što je pomoglo meni pomogne i drugima. To je bit moje priče i to su ljudi prepoznali.

Kakav je osjećaj sada kada je knjiiga već neko vrijeme vani?

Divan. Svakodnevno dobivam pisma ljudi koji su pročitali knjigu jer je danas vrlo lako doći do autora. Potraže me na Facebooku i napišu mi poruku. To je jako lijepo i dirljivo zato često zaplačem kad čitam koliko su pod dojmom kad pročitaju knjigu. Nema tog honorara koji je veći i jači od tog osjećaja! Knjiga je najprodavanija i taj osjećaj da radiš ono što voliš i još ti za to plate je izuzetan, srce mi je na mjestu. Čak i da me sutra ne bude imam osjećaj da sam svoje napravila.

Borna Filić/Pixsell

Planiraš li pisati dalje?

Stalno nešto pišem. I ta knjiga je plod mog života i životnog iskustva a ja i dalje živim, razmišljam, učim. Ne mogu sa sigurnošću ništa reći ali ono što mogu je da ću nakon svih promocija knjige koje će biti i po drugim gradovima Hrvatske raditi radionice pod nazivom „I vi možete radosno živjeti“. Na tim radionicama ljudima ću davati konkretne alate na koji način uz malo truda i dobrih namjera mogu puno radosnije živjeti. Nisam mogla sve što sam naučila staviti u knjigu pa ću zato to raditi na radionicama. Tome se jako radujem između ostalog i zato što volim pozornicu pa ću preko nje tako nastaviti druženje s ljudima koji će doći.

Knjiga je puna ljubavi i nade. Postoji li neki univerzalan recept za to?

Ono što se može jednostavno napraviti jest uvesti zahvalnost na velika vrata u svoj život. Treba učiti biti zahvalan za sve u svom životu od općenitih do vrlo teških stvari. Budući je vrlo teško biti zahvalan na bolnim iskustvima treba početi sa lakšim i opčenitim. Mi na žalost u većini nismo zahvalni ni na stvarima koje nas raduju. A kad postignemo to da smo zahvalni i na svim teškim stvarima koje su nam se dogodile ili nam se još događaju, tada smo diplomirali.

Kakve knjige čitaš?

Puno čitam a i slušam knjige dok vozim ili radim kući, naime stalno se nastojim puniti dobrim sadržajima. Trenutno čitam knjigu „Na rubu“, koja je napravila na mene veliki dojam prije sedam godina kada sam ju prvi put pročitala. Ta knjiga me zapravo usmjerila na put duhovnosti. Slučajno sam opet naletjella na nju i sada ju doživljavam drukčije, puno dublje. Dakle nekim knjigama se čak i vračam. Knjige su definitivno unaprijedile moj život i toplo ih preporučujem svima.

Javnost te godinama poznaje kao pjevačicu, skladateljicu, televizijsku i sada radijsku voditeljicu. Što ti od svega najviše voliš?

Sve je to bio put koji me odveo do mene. Sve je imalo savršen smisao u vrijeme kada se događalo. I ova knjiga ne bi billa takva kakva je da ja nisam doživjela ono što jesam i privatno i estradno, dakle ništa ne mogu izdvojiti jer su sve to bile moje veliike ljubavi. Sve sam to ja i na svemu sam tome zahvalna jer me stvorilo osobom kakva sam danas.

Kako pronalaziš vrijeme za sebe, kako puniš baterije?

Na tome svakodnevno radim na razne načine – fizičke, duhovne i mnoge druge. Ono što me odmah diže je zagrljaj moje djece, osmjeh mog muža, neko liijepo putovanje, dobra knjiga. Bitno je znati što nas čini radosnima i toga se sjetiti u trenucima kada nismo dobro.

Paziš dakle na fizičko i mentalno zdravlje. A na hranu i kozmetiku?

Dosta sam osviještena po pitanju kozmetike. Imam prijateljicu koja je aromaterapeut pa upotrebljavam njezine prirodne kreme i emulzije. Što se tiče hrane imam razdoblja kada jako pazim, čak toliko da se djeca pitaju „gdje je nestala naša mama“ (smijeh) i imam razdoblja kada sam dosta ležernija. U glavnom znam prepoznati trenutke kada trebam povući ručnu ili dodati gas.

Borna Filić/Pixsell

Bez kojeg kozmetičkog proizvoda ne izlaziš iz kuće i šta je uvijek u tvojoj torbi?

Nikada ne izlazim vani bez maskare, to mi je kao pitanje higiene ali rijetko sam „pod punom ratnom spremmom“ a sa sobom uvijek ponesem omiljeno sijajilo s ogledalcem i papirnate maramice.

Daješ li prednost izgledu ili osobnosti?

Apsolutno osobnosti. Nisam licemjer i vanjski izgled može odbiti jer postoje predrasude ali nakon što s čovjekom progovorim dvije, tri rečenice, to mi apsolutno više nije bitno!

Kako biraš svoje prijatelje?

Biti moj prijatelj znači osječati me i dozvoljavati da i ja osjećam tu osobu. Pritom mi nije bitno koliko se često s nekim čujem, vidim, već samo taj osjećaj koji je između nas, koji mi taj osoba daje i ja njemu. Postala sam selektivna po tom pitanju i zato se više ne družim s ljudima koji mi uzimaju energiju.

Kako ti i Bruno uspijevate zadržati tako skladan brak?

Prije svega se silno poštujemo i volimo. Ali kad prođe zaljubljenost upravo se na poštovanju gradi ljubav. Ako čovjeka poštujem ne mogu ne razumijeti njegove potrebe. Bruno je moj prijatelj, ljubavnik i najveći obožavatelj a jednako sam i ja njegov.

Što smatraš svojim najvećim uspijehom?

Pa upravo to, mog Bruna i djecu. Vjerujem kako je naš najveći zadatak odgojiti sretnu i radosnu djecu da bi i oni mogli jednog dana odgojiti sretnu i radosnu djecu. Tada smo kao roditelji napravili sve.

Je li se mala ptica nebeska u tebi umorila ili još uvijek leti širom raširenih krila?

Uvijek sam voljela davati ljudima. Smatram da je moj zadatak kao nekog koga ljudi prepoznaju, da onda napravim nešto korisno za njih, da unaprijedim njihove živote. Kada neću više imati što dati, ni reći, tada me nećete više ni gledati ni vidjeti, ni slušati. Ali ne planiram brzo nestati (smijeh)!