Stars 21. srpnja 2017.

Što su Chester i Linkin Park značili za sve nas?

Facebook/Predrag Suka.

Svijet je sinoć potresla vijest o samoubojstvu Chestera Benningtona, lead vokala benda Linkin Park. Ipak, ovo nije bila još samo jedna tužna celebrity priča...

Postoje bendovi koje slušaš i bendovi koje si slušao. Ovi drugi nemaju nikakvu manju vrijednost što potvrđuje val tuge koji je prekrio društvene mreže nakon šokantne vijesti da je njihov teen idol počinio suicid. Chester Bennington pronađen je sinoć obješen u L.A.-ju, ostavivši iza sebe ženu, šestero djece i more slomljenih srdašaca diljem svijeta.

Neobično je saznati da je netko tko ti je posljednjih godina postao manje bitan preminuo, i to tako naglo i nasilno, izabirući jedan od mukotrpnijih načina oduzimanja života, za kojim su posegnuli i mnogi prije njega, pa i jedan od njegovih bliskih prijatelja, Chris Cornell, samo dva mjeseca prije. Uopće ne želim ulaziti u njihov odnos i polemizirati o tome kako i zašto se to tako potrefilo - ovu priču želim posvetiti nama, skupini izgubljenih klinaca koji su u Linkin Parku i badass Chesteru, koji je bio istovremeno itekako ranjiv, pronašli svijetlu crtu.

 

A post shared by LINKIN PARK (@linkinpark) on

Linkin Park je bio taj bend na lošem glasu, opasan za klinčadiju jer priča o boli i nasilju, a u stvari je mnogima bio utočiste. Nekima mjesto prepoznavanja, nekima snaga za dalje, dok drugima puka inspiracija. Chester je bio taj anti-junak kojega su klinci na početku 2000-ih trebali. On nije bio pretty boy, otvoreno je progovarao o zlostavljanju koje je pretrpio, kao i o uzimanju droga i depresiji. On je bio relatable, njega nisi pratio jer ti je zgodan ili prokleto popularan, njega si volio jer je kao celebrity predstavljao sve ono što je prokleto sirovo i, nažalost, stvarno u ovom svijetu - bez maski.

A maske su sinoć pale. Ne sjećam se da je puno ljudi brijalo na Linkin Park u mojoj okolini kada sam na kraju osnovnjaka živjela za svaki lirik i scream Chestera na "Meteori", ubrzo i na "Hybrid Theoryju". Klinci koji su brijali na takav rock prolazili su ispod radara, a ovi poput mene koji su balansirali na tankoj granici Ushera i Chestera o tome nisu baš pričali jer nije bilo interesa u društvu. Ipak, izgleda da nije bilo baš tako. Zahvale Chesteru za društvo u najcrnjim danima osnovne i srednje škole piše svaki drugi Millennials. Čitam o bullyingu, depresiji, problemima u obitelji... Mi smo miks generacija koje su, više ili manje, doživjele rat i sigurno je velik dio problema bio potenciran i tim. Drugi su jednostavno imali problema s prilagodbom u društvu, s velikim prijelazom iz jedne sredine u drugu ili s vlastitim demonima. Ovo je dokaz da smo na kraju ipak svi od krvi i mesa; iza te super sređene vanjštine nekad se skrivala djevojčica koja se nije osjećala dobro u svojoj koži pa je rješenje pronalazila u emotivnim stihovima, ili pak dečko koji je bio popularan u društvu, ali je nosio teret problema koji su mi se događali kod kuće. Sinoć smo se kolektivno sjetili toga kako je bilo, kako je moglo biti i kako je. 

 

A post shared by LINKIN PARK (@linkinpark) on

Chester danas posthumno dobiva milijune zahvala, a nadam se da će se ovim početi i otvorenije progovarati o depresiji koja je i dalje neshvaćena i stigmatizirana u društvu. Nikad nisam osjetila takvu iskrenu tugu na Facebooku. Nikad nisam osjetila da ljudi dijele članke i pjesme o nekom preminulom celebrityju kao sinoć. Ljudi zbilja tuguju - oplakuju svog posrnulog idola. Ironično, onoga koji je mnoge njih spasio od kraja kojega je dao sam sebi. 

 

miss7 retro: Jesi li već poslala razglednicu ovog ljeta?

Komentari 0