Predstojnica Klinike za unutarnje bolesti KB Merkur, prof. dr.sc. Slobodanka Ostojić Kolonić gotovo cijeli je svoj radni vijek provela u toj bolnici, popularnijoj pod imenom Zajčeva. Prof. Ostojić zaljubljena je svoju specijalizaciju još od studija medicine. Sjajna prema pacijentima, zahtjevna prema suradnicima – rečenica je koja u najkraćim crtama opisuje ovu vrsnu liječnicu.
Osim planova vezanih za bolnicu i Kliniku koju vodi, prof. Ostojić je za Budi.IN pričala i o odnosu sa svojim kćerima, putovanjima i modi.
Oko dvije i pol godine ste na funkciji predstojnice Klinike za unutarnje bolesti i prva žena u povijesti bolnice Merkur na tom mjestu. Razgovarale smo nekoliko mjeseci nakon što ste došli na tu funkciju pa me zanima, sada nakon dvije godine s čime ste zadovoljni od onoga što ste postigli na ovoj funkciji?
Nakon dvije i pol godine zadovoljna sam prvenstveno činjenicom da je ovog trenutka na Klinici za unutarnje bolesti KB Merkur bolesnik, njegova prava i potrebe stavljene na prvo mjesto i u prvi plan. Sve moje dosadašnje aktivnosti usmjerene su prema stvaranju klime gdje se nebriga oko bolesnika ne može opravdati niti malom plaćom zaposlenika niti političkim utjecajima niti trenutnom situacijom u društvu! Nisam zadovoljna činjenicom da po važećem zakonu o radu nisam u mogućnosti niti nagraditi moje suradnike koji imaju iste ciljeve i radnu energiju kao ja, niti kazniti one koji se drže poslovice „ne može me se platiti tako malo koliko malo ja mogu raditi“! Sve moje buduće aktivnosti bit će na ovom istom putu: prvo bolesnik i samo bolesnik!
Za hematologiju ste se odlučili već na trećoj godini studija. Po čemu se hematologija najviše razlikuje od ostalih grana medicine, što biste rekli? Što je za nju specifično i vama tako privlačno?
U hematologiji me i dalje fasciniraju stalni uspjesi u otkrivanju uzroka pojedinih bolesti kao i uspjesi u liječenju hematoloških onkoloških i rijetkih bolesti. Sama ideja transplantacije koštane srži i perifernih matičnih stanica te njena provedba je za mene jedna od najljepših priča u medicini uopće. A što reći o liječenju kronične mijeloične leukemije danas? 1986. kada sam započela svoj put u hematologiji bolesnici s tim tipom leukemije su ili umirali nakon 5 godina ili su se mogli izliječiti samo transplantacijom koštane srži ukoliko su imali sreće da imaju davatelja u obitelji! Danas ti bolesnici zahvaljujući novim lijekovima žive kao njihovi zdravi vršnjaci! I zato obožavam hematologiju!
Rekli ste mi jednom da rečenica koju ste najčešće izgovorili u prvim ambulantnim pregledima svojim pacijentima jest: „Vi nemate leukemiju“. Misle li zaista svi pacijenti koji dolaze na vaš odjel da su teško bolesni i kada ste shvatili da je prva stvar koju im morate reći da se nemaju čega bojati (ako zaista nisu bolesni)?
Bolesnici zaziru od hematologa jer čim čuju da im nalazi krvne slike nisu uredni većina (ako ne i svi) do dolaska hematologu imaju strah samo od jedne dijagnoze, a to je leukemija! I to je nepromijenjeno godinama makar naši uspjesi u liječenju leukemija ne bi trebali opravdavati takav stav. Prateći pozorno reakcije bolesnika naučila sam i kada izreći rečenicu „Vi nemate leukemiju“, ali i kako reći dijagnozu i bolesniku s novootkrivenom akutnom leukemijom. Ti prvi razgovori s bolesnikom su vrlo važni i za takve razgovore morate naći onoliko vremena koliko to bolesniku treba.
Jeste li kao predstojnica Odjela morali ipak pomalo „zapustiti“ rad s pacijentima ili ste uspjeli zadržati isti tempo?
Mislim da sam uspjela zadržati isti tempo i razinu rada s bolesnicima, no neki od mojih najbližih suradnika ne misle baš tako. Zamjeraju mi da sam premalo na samom hematološkom odjelu. No, ja još uvijek radni dan započinjem i završavam obilaskom bolesnika na Zavodu za hematologiju i utvaram si da sve znam o tim bolesnicima.
Vjerujem da vas rad s pacijentima emotivno troši. Na koji način se uspijevate osloboditi toga kad provodite vrijeme sa svojom obitelji?
Rad s pacijentima emotivno troši, ali svaki uspjeh emotivno hrani. Emocionalni povrat koje dobivam od bolesnika je i ogroman i neprocjenljiv. Zato, uglavnom ne nosim emocionalni teret kući! Naučite se s godinama postaviti čvrstu granicu između posla i privatnog života! Neki moji bliski ljudi kažu mi da ne postoji samo granica već i da postoje dvije ja; na poslu (kažu sjajna prema bolesnicima; stroga i nepopustljiva prema suradnicima - to mi nije baš na čast), te ja privatno (što kažu to vam neću otkriti).
Majka ste dviju kćeri za koje ste mi rekli da su vam najbolje društvo. Što rade njih dvije (i koliko imaju godina) i kako najradije provodite s njima slobodno vrijeme?
Moja starija kćer ima 23 godine i ubrzano piše ovih dana diplomski rad na FER-u. Veselim se skoroj promociji i još jednoj obiteljskoj proslavi! Mlađa je maturirala i položila prijemni na pravnom fakultetu (23. za sada na listi), te zajedno nestrpljivo čekamo konačne rezultate mature. S njima sve volim raditi i dijeliti. Uglavnom, kada imaju vremena i strpljenja za mene, razgovaramo i razgovaramo. Savjete im više ne dijelim jer ne obično ne poslušaju. Svake godine nastojim ih povesti na jedno od mojih službenih putovanja pa smo tako zajedno istražile sve dućane i pokoji muzej u New Yorku (od tog puta sam se financijski oporavljala 6 mjeseci), Barceloni, Londonu i drugim čarobnim mjestima. Koja su bila još čarobnija jer sam bila s njima.
Na što ste najponosniji kao majka? Koje važe životne poruke vjerujete da ste uspjeli prenijeti svojim kćerima?
Jednostavno, na sve njihovo! Ja sam od onih groznih mama koje vjeruju da su njihova djeca savršena. I najrazmaženija (u onom dobrom smislu) na svijetu! Nadam se da sam ih naučila toleranciji, ljubavi i poštovanju! I radnoj etici i disciplini! Život (njihov) će pokazati jesam li u tome i uspjela!
Volite putovati. Znam, recimo, da svake godine idete u New York na hematološki kongres. Putujete li više privatno ili poslovno?
Obožavam putovati i svaki novi grad doživljavam kao poklon! Ove godine sam satima obilazila Lisabon i duboko se zaljubila u boje i ritam tog grada! Putujem uglavnom poslovno! Privatno, veći dio mog dopusta sam prava dalmatinska kćer koja ljetuje kod mame!
Kada ne biste živjeli u Zagrebu, gdje biste voljeli živjeti?
Ne znam! Jako volim Berlin, možda tamo! Ali najviše volim Zagreb! To je grad po mojoj mjeri!
Kakav je vaš odnos prema modi? Do koje mjere vas moda veseli?
Skup, kaže moj muž! I to je točno! Volim modu, znam sve bitne ljude u modnom svijetu, sve dućane u Zagrebu, izvrsno rješavam kvizove o modi u časopisima! I kupujem i uživam u svakoj novoj stvari! Donedavno mjesto modnog hodočašća mi je bio dućan Hugo Bossa u Petrinjskoj ulici, sada je to Max Mara u Gundulićevoj ulici. I danas popodne se spremam u Max Maru, želim se tipično ženski nagraditi za dobro obavljen posao! Kako se ono kažu, zaslužila sam!!!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.