- Zagrebačka vintage scena dobila je novo posebno mjesto - Gattopardo u Radićevoj ulici, koji se ističe pažljivo kuriranom selekcijom i pristupom u kojem odjeća postaje priča, a ne samo roba
- Vlasnica Marcela Kolman kroz osobnu filozofiju i iskustva iz svjetskih metropola stvorila je prostor koji više nalikuje galeriji nego klasičnom second hand dućanu, gdje svaki komad nosi karakter i emociju
- Gattopardo promiče ideju da vintage nije kompromis, već način izražavanja identiteta i povezanosti s prošlošću, nudeći jedinstveno iskustvo kupovine
- Pročitaj također: Vodič kroz najbolje second hand shopove: Ovo je mojih 5 omiljenih iz kojih nikada ne izađem praznih ruku
Zagrebačka scena second hand i vintage odjeće posljednjih je godina eksplodirala. Gotovo je nemoguće pratiti sve nove adrese koje niču, svaka sa svojim konceptom, estetikom i pričom. No, u Radićevoj na broju 16, tek minutu hoda od glavnog trga, otvorilo se mjesto koje se ne trudi biti samo još jedan dućan u nizu. Gattopardo, iza kojeg stoji Marcela Kolman, više je poput ulaska u privatan, besprijekorno kuriran ormar žene koja je proputovala svijet i iz svakog grada donijela barem jedan, savršeni komad. Mjesto je to na kojem odjeća nije samo roba, već destilirano sjećanje.
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Nakon što smo ga posjetili i pažljivo pregledali sve što se nudi, usuđujemo se reći da je Zagreb dobio najbolji second hand i vintage dućan koji je ikada imao. Ne samo zbog količine unikatnih, pažljivo probranih i genijalnih komada koji se nude, već i zbog stava. Gattopardo je jasan dokaz da rabljena odjeća nije kompromis, nego privilegij, i prostor u kojem se osjeti da nijedan komad u njemu nije završio slučajno, već je pažljivo odabran rukom i instinktom, s jasnom vizijom. Vlasnica Marcela Kolman godinama je gradila osobnu kolekciju, a kada joj je stan postao premali, prodaja viškova preko društvenih mreža potvrdila joj je da njezin ukus rezonira s drugima. Otvaranje fizičkog prostora bio je prirodan, i priznaje - hrabar, idući korak.
Moda
Od prvog kožnjaka do životne filozofije
Svatko tko voli vintage ulove pamti onaj jedan komad koji ga je zauvijek 'zarazio'. Za Marcelu, to nije bio ulov s Hrelića, iako je i tamo kao srednjoškolka otkrila čari 'lova' dok su njezine vršnjakinje obilazile high street trgovine. Ključni trenutak dogodio se tisućama kilometara dalje, u Los Angelesu.
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
“Sjećam je se savršeno. Bila je to crna kožna jakna. Ne bilo kakva - već nošena, malo izlizana na rukavima, s patinom koja se ne može kupiti. Kupila sam je u jednom malom dućanu u Los Angelesu, u vrijeme dok sam živjela tamo. Kad sam je prvi put obukla, osjetila sam da nisam samo obukla komad odjeće, nego sam ušla u jednu verziju sebe za kojom sam, zapravo, cijelo vrijeme tragala. U tom sam trenutku shvatila da vintage nije samo estetika, nego identitet, i htjela sam cijeli svijet graditi oko tog osjećaja”, priča nam Marcela.
Taj osjećaj postao je temeljna filozofija Gattoparda. U svijetu hipeprodukcije i brze mode koja nudi sve, ali nas ostavlja praznima, vintage komadi nose emocionalnu vrijednost koja se ne može proizvesti na traci. Oni su preživjeli desetljeća, nosile su ih druge žene, na nekim drugim ulicama, u nekim drugim životima. Oni nose priču.
“Upravo je to ono što mi daje posebnu odgovornost, ali i privilegij. Kada nosim vintage, ja nisam prva vlasnica priče, ali je nastavljam. Ponekad se zapitam: tko je prije mene zakopčavao ove gumbe? Gdje je išla u toj jakni? Je li u njoj plesala, putovala, možda se i zaljubila? To nije opterećenje, to je most kroz vrijeme. Na neki način, nositi vintage znači odati poštovanje onome što je bilo prije nas, a opet ostati potpuno svoj”, priznaje. “Vintage nije savršen, no upravo u toj nesavršenosti - u izlizanim rubovima, u ručno rađenom šavu, u činjenici da se neki komad održao desetljećima, krije se njegova vrijednost. On nas uči strpljenju, odgovornosti, ali i tome da odjeća može biti puno više od prolaznog trenda. Danas, kad je sve dostupno jednim klikom, vintage nudi ono što se ne može naručiti preko noći: dušu.”
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Postoje li u njezinom ormaru komadi koje nikada ne bi prodala? “Nikad ne bih prodala svoj vintage kožnjak - on je temelj svega”, priznaje. “Zatim, jedan kimono koji nosi toliko osobnih sjećanja i jednu LV torbu koja za mene nije statusni simbol, nego svjedok jednog razdoblja. Ali ono što mi je najsvetije su tatine košulje. One nisu vintage u komercijalnom smislu, one su moja osobna arhiva. Kad ih nosim, nosim njega. I to je vrijednost koju novac ne može kupiti.”
Stil sazrio na ulicama svjetskih metropola
Gattopardo estetika nije samo zagrebačka; ona je kozmopolitska, prožeta iskustvima života u gradovima koji su oblikovali Marcelin stil. Ona sama ga opisuje kao bezvremenski, putujući i osobni. Svaka metropola ostavila je svoj trag, sloj koji se danas osjeti u selekciji dućana. “Moj stil se mijenjao s gradovima, i to je najljepše što sam mu mogla dati. U LA-u sam učila slojeve i ležernu eleganciju, na Melrose aveniji upijala sam spoj boemskog i luksuznog... Las Vegas me naučio glamu, ali i potrebi da se izdvojiš iz mase; Miami opuštenosti i senzualnosti; Barcelona mediteranskoj ležernosti, a Melbourne urbanoj oštrini i ljubavi prema nezavisnim dizajnerima. Svaki grad mi je ostavio sloj. I danas kad se oblačim, u meni su svi ti gradovi”, objašnjava. “Svaka kultura me naučila da odjeća nije univerzalna. U Americi sam naučila samopouzdanje - tamo se nose komadi koji govore “evo me“. U Španjolskoj sam osjetila da manje znači više, ali da kvaliteta mora biti neupitna. U Australiji sam zavoljela održivost prije nego što je postala trend. Ali ono što im je svima zajedničko jest da me svaki grad naučio da je odjeća zapravo teritorij - prostor u kojem definiraš tko si, bez da išta izgovoriš.”
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Mia Elliott
Foto: Mia Elliott
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Najveći utjecaj ipak je, kaže, imao Los Angeles, grad koji ju je naučio da je stil zapravo samopouzdanje, a ne ono što piše na etiketi, i što je najvažnije - da nema pravila. “Tamo sam prohodala Melrose aveniju, a to nije bila samo ulica, to je bila škola. Tamo sam shvatila da vintage može biti jednako moćan kao dizajnerska torba, ako ga znaš nositi.” Ta lekcija ključna je za razumijevanje ponude u Gattopardu. Ovdje nećeš pronaći samo dizajnerske komade poput Fendi čizama, već i ručno rađenu torbicu staru stotinu godina s art deco kopčom ili savršeni vuneni kaput bez imena, ali s puno karaktera. Selekcija je namjerno eklektična jer se ne vodi trendovima, već isključivo instinktom.
Za razliku od LA-a koji je možda najzaslužniji za to kako njezin stil izgleda danas, u Japanu je otkrila potpuno drugačiji pogled na 'vrijednost' odjeće nego što ga imamo ovdje. “Tamo se prema odjeći odnose kao prema umjetnini - čuvaju je, popravljaju, prenose. Vintage nije 'rabljeno', nego 'življeno'. I ta filozofija mi je potpuno promijenila način na koji biram komade. Nije više važno koliko košta, nego što nosi u sebi.”
Više galerija nego dućan
Ono po čemu se Gattopardo razlikuje od klasičnih second hand dućana jest pristup. Umjesto pretrpanih vješalica po kojima se satima mora 'kopati', ovaj prostor više funkcionira kao galerija. Svaki komad je izložen s poštovanjem, kao artefakt koji čeka da ga netko otkrije. Ni prostor u Radićevoj, s visokim stropovima i starim šarmom, nije odabran slučajno. “Ideja je nastala iz želje da vintage ne bude samo kupovina, nego iskustvo. Željela sam da Gattopardo bude prostor u koji se ulazi kao u nečiji dnevni boravak - topao, intiman, s dušom. I da se ljudi osjete pozvano, a ne 'prebrojeno'. Kad netko uđe, želim da osjeti da nije u second hand dućanu, nego u mjestu gdje priče čekaju da ih netko nastavi”, ističe.
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Mia Elliott
“Svaki komad je odabran rukom, s pažnjom, i s jasnim kriterijem: ima li ovaj komad nešto za reći? Moja filozofija nije količina, nego karakter. Ne kupujem ono što je trend, nego ono što će nekome postati omiljeni komad. Trendovi me ne zanimaju jer vintage nije brza moda. Kad uzmem komad u ruke, pitam se: “Osjećam li nešto?” Ako osjećam, ide u Gattopardo. Ako ne, ostaje tamo gdje jest. Vjerujem da se stvari same nameću”, ističe. Kome su ti komadi namijenjeni? Marcela ima jasnu viziju žene za koju bira odjeću: “Gattopardo žena je znatiželjna. Nju ne zanima što je trenutno 'in' - nju zanima što je zanima. Ona cijeni autentičnost, zna da odjeća može biti oklop, ali i poezija. Nije definirana godinama, nego stavom. I prepoznam je čim uđe: ne zato što traži nešto, nego zato što nešto traži nju.”
Jedan trenutak i priča koja joj je posebno draga je o ženi koja je pronašla haljinu koju je njezina majka imala prije trideset godina. “Ona nije kupila haljinu - kupila je uspomenu. I u tom sam trenutku znala zašto Gattopardo postoji.”
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Foto: Pixsell/Slavko Midžor
Pitali smo je i u čiji bi ormar voljela zaviriti i posuditi komade - bilo koje žene iz prošlosti, a to bi, kaže, bila ili Frida Kahlo - zbog hrabrosti, boja, umjetnosti i toga kako je tijelo pretvorila u izjavu, ili njezina majka - ne zato što je imala najskuplje stvari, nego zato što je svaki komad u njezinom ormaru imao ime, sjećanje i priču.
Za sve one koji tek ulaze u svijet vintagea, savjetuje da se vode osjetilima i intuicijom, a ne pravilima. “Savjetovala bih im dvije stvari: prvo, dodirujte. Kvaliteta se osjeti pod prstima. Drugo, ne tražite ono što je trenutno popularno. Tražite ono što vas zove. Istrenirati oko znači naučiti vjerovati svom instinktu. I strpljenje - vintage ne voli žurbu. Najbolji komadi pronaći će vas kad ih najmanje očekujete. I još nešto: nosite ono što volite, ne ono što mislite da biste trebali nositi. Jer vintage je, na kraju krajeva, samo alat da budete najbolja verzija sebe.”
Foto: Mia Elliott
Imajući u vidu posebnost koju svaki komad u Gattopardu krije, jasno je da je samo pitanje trenutka kada će svaki od njih pronaći novog vlasnika, i za mnoge je od njih Marceli malčice žao što će doći dan kada će se od njih morati oprostiti. “Ponekad se zaljubim u komad i znam da će otići - i to je i najljepši i najteži dio mog posla, ali kada vidim sreću kupca, sva mi žaljenja odmah prođu. Dovoljno je samo sjetiti se da nisam čuvar stvari, nego samo most između priča.”
Moda
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.