Novi broj Budi.IN Chica izlazi u srijedu 12. listopada, a tim povodom prisjećamo se svih ljepotica iz prijašnih izdanja
Na snimanju za Chic suprug Dado Matanić njihovu je mezimicu, tada sedmomjesečnu, Lolu dovodio na dojenje, jer se Helena Minić od svoje kćeri ne odvaja ni na trenutak. I zbog najtišeg plača svoje kćeri Helena sve zaustavlja i posvećuje se samo njoj. O povratku na posao još ne razmišlja, od kad je postala mama, Lola je prva na listi prioriteta. Sve drugo je, priče glumica, manje važno. Našoj Tatjani Pacek otkrila je kako izgleda njen dan od kad je Lola došla na svijet, što najviše voli na svom suprugu, kada je otkrila da želi biti glumica i druge detalje iz osobnog i profesionalnog života.
Lani ste si stvorili divnu obitelj, zaljubljeni ste u svoj posao. Jesu li svi vaši snovi ispunjeni?
Baš sam neki dan razmišljala o sebi, vraćala filmove unazad i samo se smješkala. Jako sam zahvalna. Svaki dan, svake sekunde zahvaljujem se na ovim trenucima, prekrasnim darovima koje sam dobila. Najispunjenija sam žena na svijetu, a najviše sam se realizirala kad sam postala majka i supruga prekrasnog muškarca.
Kakav je osjećaj bio prvi put primiti Lolu na ruke?
Bila sam jako zbunjena. Rodila sam na Svetom Duhu, vodila me prekrasna babica Sanja i zaista je sve prošlo brzo i s lakoćom. Mislila sam da bih za tri dana mogla ponovo. Nisam bila izmučena. Odmah su mi Lolu dali na ruke, držala sam je više od sat vremena. Nikoga nije bilo u rađaoni i imali smo vremena. Dado je dugo bio s nama. Iste sekunde kad me osjetila instinktivno je krenula prema grudima. Nije mirovala ni kad se rodila.
Kako sada izgleda jedan vaš dan?
Otkako je Lola došla kući nisam u komadu spavala više od dva sata. Dižem se, dojim, pa ako to potraje odem i na fejs, čitam knjigu sa strane, tek da se malo odmaknem od svakodnevnice. Nas dvije na nogama smo od pet u jutro. Pokušavam je uspavati ali Lola ne želi, pa hodamo, pjevam joj. Puno šetamo, po cijele smo dane vani. Ne izlazimo samo ako padaju sjekire. Svi su mi dani isti, kontinuitet je to koji se ne prekida.
Možete li se zamisliti kao strogu mamu? Ili ćete tu ulogu prepustiti Dadi?
Ne mogu. Mislila sam da ću moći ja ali mi ne ide. Od prvog dana Lola me vrti oko malog prsta. Radim sve što hoće. Ni Dado nije strog, oboje smo pobornici razgovora, nikako strogoće. No on se ipak bolje od mene zna postaviti i to mi se sviđa. Ne mogu oba roditelja biti popustljiva.
Strepite li već sada od njezina odrastanja? Prvih razočaranja?
Dado ima više takvih strahova, ja za njih nemam vremena. Po cijele sam dane usredotočena na kći i naporan je to tempo. Još ne stignem sjesti i razmišljati o budućnosti. Živim od trenutka do trenutka, jer sve što planiram ili želim planirati padne u vodu na njezino prvo javljanje. Dado će kod prvih zaljubljivanja hodati za njom po diskotekama i pratiti što se događa. Vjerojatno i po školi kad krenu prve suze zbog razočaranja u prijateljstva.
Kako izgleda brak poznate glumice i uspješnog redatelja?
Ne hodamo po perju, radimo sve što rade i drugi parovi. Čak mislim da smo dosadni u tom našem normalnom životu.I Dado i ja volimo kuhati, svatko radi što stigne. U ovom trenutku je sve na meni jer on puno radi. Dogodio mu se vrhunac u karijeri i bilo bi sebično od mene upregnuti ga po doma. Dogodilo se baš sad, kad imamo malo dijete, ali taj se trenutak ne može birati. Sretni smo što je uopće došao. Sve sam preuzela na sebe, a Dado uskače kad god može. Ništa mu ne moram ni govoriti. Od nabavke do svega ostalog, kad je doma, radi sam. Bravo za Dadu.
Tko su vam prijatelji? Je li vam kuća uvijek puna glumaca?
Imamo divne prijatelje koji nisu iz naše profesije. Svaki put nas obraduju, odmaknu od razmišljanja o svim obvezama. Doma nikad ne pričamo o poslu, ima toliko drugih lijepih stvari da nam je posao zadnja tema. Važnije nam je gledati kako Lola napreduje, smijati se s njom.
Što najviše volite kod Dade?
Sve. Beskrajno je duhovit, inteligentan, pravi džentlemen, a ujedno i jako osjetljiv, nježan muškarace koje osjeća ljude. Ima dobru i toplu dušu, stvarno sve volim kod njega.
Vi ste pak poznati po blagosti, toplom osmijehu, dobroti. Jesu li uz takav stav i tuge i problemi lakše rješivi?
Jesu, ali i ja imam u sebi vatru, ludilo. Vjerujem u onu 'kako prostreš, tako ćeš i leć'. Svi imamo probleme, mogla bih satima o svojima, ali pravi put je na njih gledati s pozitivne strane, truditi se izvući najbolje. Svi možemo biti nezadovoljni, ljuti, danas su uopćeno ljudi jako negativni. Imamo potrebu puno toga istresti u tuđe dvorište a pritom zaboravljamo da je puno smeća i u našemu. To prvo treba počistiti. Ako u mojoj blizini bude netko negativan nastojim mu dati priliku, razumjeti zašto je takav, pokušavam se staviti u njegovu kožu. Ne ide li, takve mičem od sebe. Ne trebaju mi u životu posebice ne sada kad sam tako sretna.
Je li bilo razočaranja kad niste mogli ostati smirena, kad ste reagirali drukčije?
Naravno, ali rijetki su jer imam drugu, lošu osobinu. Sve držim u sebi, a znam da treba naći način kako to izbaciti iz sebe. Nije važno hoću li plakati, vikati, biti bijesna, važno je izbaciti iz sebe. Još se učim tome, radim puno na sebi. Od meditacija, joge, psihoterapija, reikija..., svašta sam prošla jer duhovna je higijena, u svijetu u kojemu živimo, najbitnija. Sada bude trenutaka kada dopustim da te frustracije izađu iz mene. Shvatila sam da to nije krivnja ljudi koji su me doveli u tu situaciju, nego moja jer sam si dopustila da skupim tu količinu nezadovoljstva. Ako mi nešto nije odgovaralo mogla sam reći "hvala, odlazim", ili "hvala, neću" ali trpni sam tip, previše pristojno odgojena, pa sam šutjela.
Jeste li sada naučili drugačije?
Jako je teško to iskorijeniti iz sebe. Velika je stvar da sam uopće osvijestila i radim na promjenama. Ako ne uspijem ne smijem se naljutiti na sebe nego pokušati opet. I tako dok ne uspijem.
U svijetu su danas trend obitelji su puno djece, što biološke, što posvojene. Kakav je vaš stav o tome?
Nadam se da nije trend nego su ih na to potaknuli najplemenitiji razlozi. Zastrašuje me trend imanja djece. To su mala bića za koje si odgovoran cijeli život. Svako malo u meni se probudi strah od te odgovornosti, jer treba mu pomoći stasati, otisnuti ga u život. Ako nema iskrene ljubavi, ako ne osjete zaštitu, ako nemaju oslonac, temelj, u što će se pretvoriti? Prezirem sve što je trend, lažno je i nametnuto, forma bez sadržaja, jer težim sadržaju posebice kad govorimo o djeci. Nikakve dadilje niti materijalna sigurnost ne može kompenzirati roditeljsku ljubav. Postoje ljudi koji nemaju novca, žive po podrumima, a imaju najdivniju obitelj, sretnu i zadovoljnu djecu. Zašto? Jer su im pružli ljubav. Nažalost, postoje i druge priče. Ja sam za ljubav.
Razmišljate li o drugom djetetu?
Ni o Loli nismo razmišljali, neka bude što bude. Ako drugo dođe, nitko sretniji od nas dvoje.
Ima li već sada sto dvojbi u glavi, jer treba odluèiti hoćete li manje raditi da više vremena budete s Lolom, a zapravo ste radoholičarka?
Ipak ću morati stati na loptu. Od sad pa zauvijek Lola je prioritet. Ne mogu se zamisliti drugačije. Sad sam samo mama. Hvala Bogu da si to mogu dopustiti, da nisam među ženama koje radi egzistencije moraju nakon mjesec dana ponovo ići raditi. Bebu ostaviti doma, a žena se još nije ni oporavila od poroda... veliki su to emotivni lomovi. Imam sreću da se mogu polako uključivati i u druge životne segmente.
Deset godina bili ste slobodnjak, radili posvuda, često putovali. Što pamtite iz vaših 'kazališnih skitnji' po Hrvatskoj?
Divne ljude, atmosferu i glumačko sazrijevanje. Dugo sam radila u Virovitici, Vinkovcima, Puli, Požegi, Rijeci, Šibeniku.... U jednom trenutku shvatila sam da živim na autobusnim i željezničkim kolodvorima. Tada mi je odgovaralo da su mi stvari u koferu, uvijek spremne za odlazak. Tako sam funkcionirala deset godina. Nakon toga malo sam se umorila i došao je angažman u Puli. Taj ludi tempo putovanja i gostovanja, noći bez spavanja, čekanja na kolodvorima više ne bih izdržala, barem ne u toj mjeri. Nikad mi nije bilo teško bilo gdje ići raditi, ni u jednom trenutku nisam, onako tužno, pomislila "ne radim u Zagrebu". Izgarala sam od želje za poslom, svaka mi je uloga bila važna, jer tako sam dobivala kilometre u nogama.
Što su vaši roditelji rekli na odabir Akademije?
Sa šest godina sam počela glumiti. Jedna teta u vrtiću rekla im je da me moraju upisati ili na balet ili u dramsku. Tada je u Puli bio samo jedan dramski studio i odveli su me. Stala sam na te daske i nikad više nisam sišla. Cijelu osnovnu i srednju školu igrala sam predstave. Izostala bih s nastave po sat, dva, igrala predstavu i vratila se u školu. U osnovnoj školi sam imala sreću jer je taj bivši Pionirski dom bio jako blizu. Mogla sam se strčati dole, odigrati i vratiti se na nastavu. Puštali su me jer sam bila odlična učenica pa bih nadoknadila izostanke. Roditelji su se pripremali na to da ću jednom poželjeti upisati Akademiju.
Koju ste glumačku zvijezdu prvu upoznali?
Ne pamtim. Nisam nikad imala jednog idola, samo jednim bila fascinirana. Upijala bih od svakog ponešto. S 18 godina igrala sam u Komediji s Elizabetom Kukić, pokojnim Galianom Pahorom, kao jako mlada susrela sam se s veličinama. I redatelj Robert Raponja često je u Pulu dovodio kolege, Vedrana Mlikotu, Gordanu Gadžić, Mirelu Brekalo. Kao klinka sam već prošla susrete s velikima. Uvijek sam imala respekt prema njima, a imam ga i danas.
Kakav je bio osjećaj čuti svoje ime na dodjeli Nagrada Hrvatskog glumišta?
Jako lijep. Lagala bih da kažem da mi nagrade ne znače posebice ova od struke. Super je to, fešta se, proslavi, propije tu noć ali već sutra je stavim sa strane i želim biti još bolja. Svaka je samo podstrek za dalje.
Kako vam se svidio Cannes? Volite li glamour?
U maloj dozi. Onaj koji sam osjetila na ekskluzivnim večerama u Cannesu, s cijenjenim ljudima drugačiji je od našeg. I jako mi se svidio. Ti su ljudi jednostavni i normalni, ne doživljavaju glamour kao mi. Bila sam jako ponosna kad sam vidjela s koliko su poštovanja za rad i uspjeh prihvatili Dadu. Mislim da, nažalost, na toj razini mi nikad nećemo biti. Ovdje kao da imamo potrebu gaziti jedni druge umjesto da se podržimo do kraja. Tu će uvijek postojati zavist, mržnja a Cannes je pozitiva, prekrasna pozitiva. Kratko sam se susrela s Isabellom Rossellini koja je bila predsjednica žirija. Što reći kad ta prekrasna žena dođe i kaže 'Dobar dan, ja sam Isabella Rossellini'. Takve veličine a opet tako jednostavni.
Jeste li iskoristili vrijeme za jedan dobar šoping? Volite li kupovati? Nove haljine?
Volim haljine ali razumno trošim. Nikad ne idem preko svojih granica. Kupujem ono što mi treba. Nisam od onih koje satima gledaju, prevrću, traže.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Gluma mi nije posao nego poziv pa i hobi. Biti glumac znači da se možeš usavršavati u svemu, sve tehnike i vještine jednom će trebati. Volim plesati, volim društva, rado odlazim na izložbe, putovanja. Dok sam bila trudna Dado i ja jako puno kilometara smo prevalili. Nadam se da će brzo doći vrijeme kada ćemo tako putovati u troje.
Novi broj Budi.IN Chica izlazi 12. listopada s odličnim darom - Catrice sjenilom za oči.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.