Moda 24. prosinca 2012.

Julijana Matanović: "Volim sve što je povezano s tradicijom"

Boris Ščitar/PIXSELL.

Iako je nećete pronaći na stranicama žutog tiska, niti u modnim rubrikama, spisateljica Julijana Matanović žena je sa mnogo stila. I to ponajviše spisateljskog. Još od svog prvog romana "Zašto sam vam lagala" koji je trenutno osvojio čitatelje, Julijana već godinama ostaje vjerna svojoj publici i to ponajviše zahvaljujući svom spisateljskom daru, ali i rijetko viđenom spisateljskom produktivnošću.

Prije samo nekoliko dana izišla je Julijanina nova knjiga pod nazivom "Samo majka i kći" koja, pogađate, govori i odnosu Julijane i njezine kćeri Magdalene. Evo što mi je Julijana rekla o pisanju, inspiraciji, životu samohrane majke, današnjem poimanju dobrote, a ponešto i o kućici koju je sazidala usred stana….

 | Autor: Patrik Maček/PIXSELL Patrik Maček/PIXSELL Opišite nam, kako izgleda vaš radni dan?

Opisat ću vam jedan, onaj sasvim običan dan, onaj u kojem nema odlazaka na književne susrete izvan Zagreba, dakle jedan od onih dana u kojima se osjećam rasterećenijom. Ustajem u 6:50, teškom mukom. Spavalica sam otkako pamtim sebe. Hodam, točnije bauljam, bosa, u potrazi za koncentracijom. Prvo pronalazim papuče ostavljene negdje uz krevet, potom dolazim u kuhinju i pristavljam kavu. Uključujem grijanje, i čujem negdje iza leđa glas iz djetinjstva Obuj papuče, nećeš moći roditi, uvijek si bosa. Magdicu budim 15 minuta poslije. Ona obvezno odgovara: Još pinkicu samo. Pripremam joj doručak, robica je složena još sinoć. Ona jede polako, ja pogledavam na sat i dosadno ponavljam: ‘Ajde, zakasnit ćemo, ‘ajde brže malo….Odvozim je do škole i nastavljam prema Fakultetu. Predavanja su mi u terminu dok je malena u školi. Oko jedan “kupim“ nju ispred OŠ Tina Ujevića, u nekoj sam pauzi skočila do tržnice i trgovine. Poslijepodne M piše zadaću, a ja kao prava štreberica na kraju bacam kontrolu. Oko 17 sati krećemo na aktivnosti. Dok je ona u ZKM-u, na jezicima, plaćam račune, viđam se s prijateljicama, katkada nešto kupim, ošišam se, odlazim do knjižnice… Samo da ne bi koja minuta ostala neiskorištenom. Vraćamo se oko osam kući. Još uvijek govorim kući, a ne doma. Nakon Magdalenina odlaska u krpe, sjedam za računalo. I čeznem za danom u kojem ću reći: O, kako mi je dosadno, što ću sada raditi. Tako izgleda mirniji dan. A u svako tjednu još ima i pokoje gostovanje, dodatno predavanje, naručeni tekst, predstavljanje drugih. Nakrcana nadom čekam vikend; da sašijemo ono rašiveno tijekom proteklog radnog tjedna, da složimo raširene puzzle. Sve je dobro dok se svi dijelovi mogu pronaći. Bojim se da jedan dan, na nekoj točki umora, onaj središnji komadić  - iz kojeg se iščitava glavni motiv - negdje zauvijek ne izgubim. Pa da tako Snjeguljica ostane bez rumenih obraza. No, ne žalim se. Imam život kojih ne bih mijenjala i iz kojeg sam oduvijek crpila sve najbolje za sebe. Jer, da nije tako, ne bih znala vrednovati vrijeme i  ne bih nikada napisala niti jednu jedinu rečenicu.      

 | Autor: Boris Ščitar/PIXSELL Boris Ščitar/PIXSELL Samohrana ste majka, je li vam teško organizirati vrijeme? Tko vam pomaže? Kako  spajate poslovne i privatne obaveze?

Ovo pitanje kao da ste postavili u dogovoru s mojom kćeri. Ona je upravo u fazi u kojoj se nastoji naglo osamostaliti. Ponavlja kako više nije mala beba.  Baš mi je jučer, možda i abecednim redom, nabrojala sve djevojke koje su je ikada odvele na poneku aktivnost ili u kazalište. Prve četiri godine Magdalenina života s nama je živjela jedna krasna gospođa, Magdalenina teta Maca. Došla je k nama iz mjesta u kojem sam i ja odrasla. Poznavala sam je od djetinjstva. Prošla je s nama prve zubiće, prve viruse i bakterije, tešku bolest i umiranje Magdalenina oca, potom bolest i odlazak njegove majke i ne znam kako bih uopće sve to izdržala da ona nije toliko bdjela nad Magdicom. Poslije toga, ona se vratila kući i od tada s nama provodi ljeta, kako bi malena mogla dva i po mjeseca proboraviti na moru.  Uvijek imam nekoga tko će pričekati Magdicu dok ja moram negdje otići, nekoga tko će joj nešto skuhati… Prošle godine u Zagreb je doselila supruga moga brata pa mi sad ta činjenica malo olakšava život. Sama pomisao da u ovom gradu imaš još nekoga svoga, već je dovoljna da se osjećaš zaštićenijom. Kad me netko, poput sad vas, upita za samohranost, onda tek vidim koliko sam u tom segmentu života žanrovski čista. Inače, s mojim i znanstvenim i autorskim pismom kritičari imaju poteškoća, redovito ističu hibridnost moga teksta; pitaju se jesam li im ponudila priču o literaturi ili esej,  raspravu ili studiju, roman ili knjigu novela. Samo kod samohranosti stvar je jasna.  Jedan na jedan; bez djedova i baka, bez tate koji,  kad roditelji i nisu zajedno, ipak odvodi na skijanje ili uveseli poneki vikend u godini.     

Možda da se vratimo malo unatrag i da nam kažete, što je bilo presudno u vašem životu da počnete pisati? Što vas inspiriralo (ili tko) i kada ste shvatili da je pisanje vaš odabir?

 | Autor: Željko Hladika/PIXSELL Željko Hladika/PIXSELL Prije pisanja, bilo je čitanje. Mislim da bi tako u pravilu i trebalo biti. Svi moji bjegovi od zbilje u kojoj je oduvijek bilo, i nastavilo se tako, puno praznine, završavali su među rečenicama. U njihovu društvu osjećala sam se  dobro; dopisivala, prepravljala, unosila sebe, divila se i zavidjela junakinjama. Pisati sam počela u osnovnoj školi, pobjeđivala na natječajima, ali nakon studija književnosti okrenula sam se znanosti i teoriji. Bila sam jedna od onih koji su vjerovali da postoji jedan jedini, a to je isključivo moj, interpretativni instrumentarij uz pomoć kojeg ću presuđivati o tekstovima drugih i dijeliti pravdu na književnoj sceni. Danas kada čitam svoje rane kritičke prikaze, po nekoliko puta vraćam se na istu rečenicu i ne razumijem samu sebe. No, to je bio dio odrastanja. Na pragu prve zrelosti, napisala sam knjigu "Zašto sam vam lagala". Napisala sam je u samo dvadesetak dana. Priča je, i sama zaključujem, ležala u meni, noćivala godinama. I u jednom trenutku preplavila je stanice moje kože, zaštitila me od puknuća. Dotadašnji život ukrotila sam tekstom, ukrotila sam emociju. Što je tamo istina, a što je laž, za priču ionako nije važno. Zasigurno mi je odlična recepcija tog literarnog prvijenca, nakon četiri stručne knjige, dala vjetar u leđa. Danas uglavno pišem kraće forme. Ne mogu se, a nemam ni pravo na to, posvetiti romanesknim likovima, jer dijete uz mene još uvijek mora gledati  mamu čiji pogled nije odlutao. Moji likovi utječu na mene puno više nego što ja sebe prepisujem u njih. Vjerojatno se sada pravdam svojim čitateljicama koje od mene očekuju novi roman, ili kao što bi Magdalenina teta Maca rekla, knjigu u komadu..  

Kako pišete? Kada najčešće imate inspiraciju?

Zahvalna sam, ne znam komu ali nekomu, kad imam dva tri sata slobodno, i to ujutro. Tada pišem. Pijem kavu i pišem. Zahvalna sam i svim urednicima koji od mene naruče tekst za časopis, novine, tjednik... Inspiracija mi nikada nije bila problem jer pripadam onima koji u svemu vide priču. I kad netko zada temu, broj kartica, osjećam se dobro. Ljubav i potrebu za pisanjem, pretvaram u posao i tada bez krivnje sjedam pred računalo. Jer, primjenjujem na sebe rečenicu Mama radi. Vjerojatno takve osjećaje, muke i strahove imaju i brojne druge žene, ali o tome ne govore. Rijetko ćete čuti da uspješnog pisca upitaju kako usklađuje karijeru sveučilišnog profesora, produktivnog romanopisca i znanstvenika s roditeljskom zadaćom. Umišljam si da u stanovima muškaraca pisaca vlada tišina, i samo tišina. Naime, tata stvara.   

Što mislite, što je to što vaše knjige odvaja od drugih, zašto su toliko popularne?

S knjigama je kao i s odgojem djece, ljepotom nekih žena, popularnošću političara, uspjehom glumice ili pjevačice. Postoji ono nešto, ne znam kako se zove, neki faktor x. Ima daleko mudrijih pisaca, daleko ljepših njihovih rečenica, daleko ljepših žena od misica i sposobnijih političara od baš tog nekog, ali pozornost privlače baš ti neki. Možda čitatelji prepoznaju koliko je meni stalo do same riječi, koliko sam svaku od njih zaslužila dovodeći se u stanje potrebno za pričanje priče, koliko sam iz jedne komplicirane i nezavidne biografije literaturom nadrasla sve točke na kojima bi se mnoge druge osobe spotaknule. Moje knjige, neovisno što im je središnja tema, redovito veličaju literaturu. I razotkrivaju emociju, kože nema, sve je ranjivo. U mojim tekstovima ima osjećajnosti, a to svijetu treba kolikogod se činilo da su ljubav i dobrotu, oni daleko lošiji od nas, proglasili nepoželjnom i primitivnom

 | Autor: Boris Ščitar/PIXSELL Boris Ščitar/PIXSELL Imate li kontakte s čitateljima odnosno čitateljicama kojih je vjerujem više? Govore li vam svoja mišljenja, stavove?

Pišu mi gotovo svakodnevno. Trudim se pronaći vremena i odgovoriti im. Pišu oni, točnije one, koje u nekim mojim rečenicama, stavovima upisuju sebe. Osjećam se tada jako dobro. Premda moram priznati da u trenutcima samog pisanja, ne mislim tko će to čitati i jesam li uopće pogodila dominantnu matricu suvremene književnosti. Pišem za jedan par očiju; da im se udvaram, da ih opomenem, upozorim, priznam ono što nisam u stanju u zbiljskom razgovoru. I sve napisano podsjeća, čak i kad je pod mojim prstima posvema izmišljeno, na nečije stvarno. Literatura je čudesna, ona potvrđuje, preslikava, prepisuje i nagovještava. Mene je toliko puta u to uvjerila. Sve sam naučila iz romana, ništa iz života. Jer život ima smisla samo onda kada je opisan. I starjeti je uz litetaturu daleko lakše.

Koji su vam najdraži autori? Za kojim ćete knjigama uvijek rado ponovo posegnuti?

Ipak sam kroatist i uvijek ističem naše pisce. Imam one koji ne silaze s mojih ljestvica. To su oni koji veličaju snagu priče: Miljenko Jergović, Ivo Andrić, Josip Mlakić, Feđa Šehović, Nedjeljko Fabrio, Stjepo Martinović… 

 | Autor: Goran Kovačić/PIXSELL Goran Kovačić/PIXSELL Upravo je izišla vaša nova knjiga ‘’Samo majka i kći’’, koja govori o vašoj kćeri, vašem odnosu, koliko vas je njezin dolazak na svijet promijenio, kao osobu i kao spisateljicu, koliko je promijenio vaš pogled na svijet?

S Magdalenininim rođenjem postala sam tolerantnija, brižnija, još više volim  svoje studente, jer ih od tog dana gledam i kao nečiju djecu. To možda i nije dobro. Jednostavno sam takva. Čini mi veliku radost obradovati ljude oko sebe, ali se često kočim u tome. Upravo zbog onoga o čemu smo već govorile. Svaka osjećajnost danas je sumnjiva, uvijek se traže razlozi zbog kojih si nekome darovao čokoladu, nasmiješio se i upitao za zdravlje. Ipak, ne dopuštam da me se mijenja. Imam previše godina da bi me netko uvjerio kako je nastojati biti dobar primitivno i donešeno na cipelicama koje su gazile po bosanskim kasabicama.    

S obzirom na to da je ovo rubrika ‘Zaposlena sa stilom’, kako biste opisali svoj odjevni, pa i životni stil?

Volim sve što je povezano s tradicijom. Magdalenin i moj stan podsjeća na neko drugo,a ne ovo stoljeće, kažu da sam nezrela.  I djetinjasta. Imamo kućicu sazidanu na sredini stana, uvijek neki bakin odjevni predmet, prekrojene tkanine iz starih ormara. Ne pratim ono što se nosi. Uvijek nečim uneozbiljim ozbiljno. 

 | Autor: Davorin Višnjić/Pixsell Davorin Višnjić/Pixsell Trošite li puno vremena na njegu i dotjerivanje?

Ne, nekoliko minuta dnevno. Nemam čak ni pristojno zrcalo u kući. Samo starinska koja su više ures i koja pamte lica nekih davnih rođakinja.  

Jeste li stroga profesorica? A majka?

Ne, čini mi se da sam i u prvoj i u drugoj kategoriji preblaga. Nedosljednost je jedina moja dosljednost. Bila bih idealna za rad u nekom domu s djecom ili čak u domu za stare i nemoćne.

Pripremate li već novu knjigu?

Ovih dana su se pojavile dvije nove. Riječ je o knjizi božićnih priča naslovljenoj Božićna potraga u kojima se deset tekstova ujedinjuje oko dvije ključne riječi: Božić i osamljenost. Druga je knjiga eseja o hrvatskoj književnosti i naslovljena je sumnja.strah@povijest.hr. Red tijesta, red fila, red čitanja drugih, red vlastitih tekstova, a ja negdje između… 

Komentari 0