Miss7 Blog 12. rujna 2021.

Zvono za prvi dan škole je odzvonilo, a gdje su tebi djeca?

Marijana Perinić

Već sam pisala na sličnu temu prije nekih godinu i pol dana. Ono što me navelo da je opet otvorim jest - prošli ponedjeljak. Dan povratka mališana u škole. Najužurbanije jutro u godini kada ponosne mame i tate vode svoju djecu za rukicu i sa suzama u očima ih ostavljaju pred vratima da se sami snađu u velikom svijetu. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, po novom je ova scena dokumentirana mobitelom, baš kao što su nekoć davno i mene Prvašicu slikavali, samo sa old school Polaroidom. Sjećam se - frizura ošišana na ježa, ogromna crvena torba na leđima, stav uspravan i ponos u očima. Jedina je razlika što ja nikada nisam bila objavljena na društvenim mrežama, već spretno ugurana u plastiku albuma s ostalim obiteljskim fotografijama.

I evo danas, kojih tridesetak godina nakon tog događaja, skrolam ja po fejsu i gledam druge kako se pozdravljaju sa svojom djecom, a ja još nemam svoju. 

Možeš li biti sretna za druge, dok još uvijek čekaš svoju sreću? A što ako je nikada ne dočekaš? Što onda?

Snažan je i svakako nemilosrdan društveni pritisak na žene po ovom pitanju. To se možda toliko i ne osjeti u većim gradovima, ali u manjim sredinama – itekako. Pogotovo u mojoj Dalmaciji. U Zagrebu se ne sjećam da me itko ikada pitao, ali zato u mom Šibeniku redovno čujem: Šta čekaš? Pa nisi ti više pupoljak… Kako to da još nisi rodila? Da nisi možda neplodna? Eeeee, mala, bit će ti ža jedan dan šta nemaš dice… samo ti čekaj!!! Život ti bez dice nema nikakvog smisla… vidit ćeš!

I vjerujte mi, u Dalmaciji ovo ide pod normalno. Reproduktivna intima se komentira kao upravo odigrana utakmica Šibenik - Hajduk. Glasno, jasno, bez imalo pardona i zadrške. Uz usputan savjet: Što bi za tebe, mala moja, bilo najbolje. 

U cijeloj ovoj priči je dobra vijest što sam ja na ovo poprilično imuna, štoviše znam spremno odgovoriti sa opaskom: Drago mi je da ti je moja intima toliko zanimljiva, što je čisti dokaz koliko ti je tvoja neviđeno dosadna. E sada, kad ovako odgovoriš nekoj babi, ta redovno ostane s upitnikom iznad glave i onda te još optuži kako si neodgojena i bezobrazna! Bitno je da je ona hodajuće oličenje bečke škole.

No, ono što želim poentirati u ovom blogu jest da nije bitna baba, bitna si ti. I ne moram ti posebno crtati kako je tematika rađanja pitanje intime. Bitno je, draga moja, kako se ti sama nosiš sa ovom temom. I koliko si u životu spremna prihvatiti ova dva moguća scenarija:

Da ćeš jednom biti mama.

Da nećeš nikada biti mama.

Ima žena koje žele, ali ne mogu. Ima ih koje mogu, ali ne žele. Ima ih koje mogu i žele, a bome i onih koje ne mogu i ne žele. I meni je sve to ljudski i prihvatljivo.

Nego, gdje si ti u toj priči? Pogotovo ako si prešla 40-u.

Mislim da je onima koje mogu ili ne mogu, ali NE ŽELE, daleko najlakše. Bitno je samo da su u toj svojoj odluci, same sa sobom krajnje iskrene. Da se ne opravdavaju ili da se ne uvjeravaju u nešto u što niti same zapravo niti ne vjeruju. 

Poznam žene koje stvarno ne žele. To su sve one koje radije biraju život bez djece jer osjećaju da ne bi bile dovoljno dobre mame. Ili im je u životu predobro da bi ga dodatno uljepšavale pelenama i neprospavanim noćima. Meni u ovome nema ničeg sebičnog, niti išta manje licemjernog. I imaju na to apsolutno pravo.

Puno su mi zanimljivije one koje žele, ali i mogu. To su sve one koje još, vrlo vjerojatno, nisu našle: T H E   O N E. Sve one koje i dalje vjeruju da zaslužuju stvarnu ljubav. I ne pristaju na osrednje. Na trojke ili dvojke samo zato jer se to od njih očekuje. Ili zato jer im je krajnje vrijeme. Netko bi za njih rekao da su naivne, jer vjeruju da će im se u 40-ima dogoditi Mr. Right, s pretpostavkom: Ako do sada nije, tada ni neće… Bilo kako bilo, one ne prestaju vjerovati i uistinu smatram zločestim tu nadu im ubijati.

No, što je s onima koje žele, ali ne mogu? Neplodne, jalove, u narodu osuđene kao bidne i jadne. One koje se godinama vuku po umjetnim oplodnjama. Je l' isto ok se njima smijati? Ili ono daleko gorev- žaliti ih? Na to pitanje sami znate odgovor.

No, kao što sam rekla, nije bitan narod što govori i misli, bitna si samo ti. 

 Koliko si spremna prihvatiti činjenicu da nikada nećeš postati mama? 

Čak i nakon bezbroj neuspjelih umjetnih oplodnji, ostaje ti i dalje otvorena opcija usvajanje. No, s obzirom u kakvoj zemlji živimo, sasvim je razumljivo da ni ovo nije neka realna opcija. Dakle, da preformuliram: što ako nikada ne postaneš mama? Kako se osjećaš kada na ovo pomisliš? Je l' možeš s tim živjeti? Hoćeš li prestati disati? Hoće li svijet stati?

Dajem ruku u vatru da Majčinstvo i ne bi bila toliko teška tema da nema spomenutog društvenog pritiska. Da se na žene, koje nikada nisu rodile, ne gleda kao da su manje vrijedne. I nemojmo se lagati da živimo u liberalnom društvu, u kojem se stvarna vrijednost ljudi mjeri samo i isključivo po tome koliki su zapravo ljudi. Ne živimo, i točka.

Zato jedino je bitan tvoj iskren odgovor na pitanje: kada prije spavanja ležiš u krevetu, kako se nosiš sa ovom činjenicom? I možeš li prihvatiti ovu istinu? 

Vjerujem teško. Ali mislim da se može. I ne, draga moja, svijet zbog toga ne staje.

Ono što za početak možeš napraviti jest prebrojati svoje blagoslove. Pretpostavljam da radiš posao koji voliš, imaš bliske prijatelje, obitelj koja te voli, izlaziš, putuješ, imaš hobije… ukratko - radiš ono što hoćeš, kad hoćeš i s kim to hoćeš.

Je li ovo sve bezvrijedno? Znaš li koliko žena, s djecom ili bez njih, o ovome može samo sanjati?

Kada konačno osjetiš nevjerojatnu količinu zahvalnosti zbog svega što već u životu imaš, tek tada ćeš biti sretna i ispunjena. S jasnim saznanjem da ti možda dijete, ipak nije bilo suđeno, ali da tvoj Život, bez obzira na to, imao duboki smisao. Uz obveznu sreću za sve one mame koje u rujnu, sa suzama u očima, ispraćaju svoje mališane u neku novu školsku godinu.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

 

Komentari 0