Miss7 Blog 28. veljače 2021.

Znači Perinićka, ti doniraš 60 dana života godišnje kako bi pratila tuđe lažne živote i plasirala svoj, podjednako lažan!?

Pixsell/Sandra Šimunović. ŠMINKA: Bianca Antonioli Makeup & Eyebrow Artist; FRIZURA: Frida Hair Salon; ODJEĆA: Naf Naf Hrvatska

Da mi je netko u mojim dvadesetima (što je bilo u prošlom stoljeću, ali nemojte nikome reći 😊) rekao da će biti sasvim normalno sudjelovati u ova tri scenarija, rekla bi mu da se iz ovih stopa prijavi na Psihijatriju:

- dok sjedim na klupici u centru grada i pijem kofi tu gou, čekajući da se konačno otvore terase, hrpa frajera mi se ispred nosa prešetava kao na modnoj reviji, a ja buljim u ekran veličine dlana, željno iščekujući odgovor od gospodina Zgodnog koji "kako on tipka, pa i mora da je tako" živi i radi preko bare (a za kojeg ni sama nisam sigurna je li uopće postoji, a još manje je li normalan, ali mi se s njim baš zanimljivo dopisivati već mjesecima i "tko zna, možda između nas ipak nešto bude"), napokon mi se Dotični javlja kako je cijeli dan bio isključen jer je u užasnoj gužvi, a ja sva sretna mu napišem na Tinder kako mi fali  i – KLIK. Ja VOLIM tamo gore.

- dok na desni obraz stavljam još malo rumenila, čekajući svoje cure da me pokupe za subotnji izlazak (makar na klupicu u parku), upravo skužim da mi lijevo oko, u pokušaju imitacije smokey eyes, izgleda kao da je manijakalno pretučeno. Ali nije, nego sam samo kronično neispavana, jer me šef i dalje maltretira, i uvaljuje mi toliko posla da već mjesecima nisam doma prije 10 navečer. A ne mogu samo tako dati otkaz jer imam kredit za stan. I za auto. I mama mi je bolesna. Ali svejedno odašiljem seksipilan look  Pobješnjelog Rakuna, skidam višak crnila i javljam curama na WhatsApp grupu da malo kasnim, usput napućim usne kao patka njorka  i – KLIK. Ja sam DOBRO tamo gore.

- dok u nedjelju ujutro ležim u krevetu jer mi glava i dalje puca od sinoćnje večere (dobro, ajde, butelje crnog vina ili njih šest) odlučujem se za svoj omiljeni hobi u horizontali - brzinsko skrolanje po Facebooku od samo 3 sata i 46 minuta. Tek tako da vidim što ima novog, zna se. A moram objaviti i kako mi je sinoć baš bilo super, iako sam povratila kad sam došla doma. Ne zbog vina. Jer ni u njemu nisam našla utjehu, nakon što mi je samo dva dana ranije dijagnosticiran rak grlića maternice. Ali naravno da pišem kulerski status s bezbroj smajlića i – KLIK. Ja sam ZDRAVA tamo gore.

Jer gore je lijepo. I uvijek se nešto događa. Ljudi se žene pa rastaju, spajaju, pa opet odvajaju. Drugi se rađaju, a treći porađaju. Peti umiru, a šesti ih pokapaju. Rekla bi da je gore ŽIVOT. Koji pulsira energijom i diktira neki svoj ritam. 

Tamo gore smo svi pametni i hrabri. Nemamo nikakvog problema jasno i glasno reći što mislimo i pokazati što osjećamo. Nemamo zadrške pokazati srednji prst, ako treba. 

Tamo gore smo svi lijepi i zgodni. U nonšalantnim i spontanim pozama, koje ni u kojem slučaju nisu filtrirane. Ili okinute barem pedeset puta kako bi na koncu odabrali onu jednu fotku na kojoj se činimo najviše autentičnima. 

No, je li baš tako sjajno i bajno?

Kada da sam prije sedam godina počela pisati svoju treću knjigu "Jesi online?" koja uz muško-ženske odnose tematizira utjecaj i moć društvenih mreža, napravila sam jedno mini istraživanje, onako sebi za dušu. A pitanje koje sam tada samoj sebi postavila je bilo: Ako dnevno visim na Fejsu (tada Instagram još nije bio u điru) oko 2 sata dnevno, koliko je to onda godišnje? I uzmem kalkulator.

"Čekaj, stani malo... pa to znači da sam gore 730 sati godišnje… pa to i nije to tako strašno…", pomislim . Sve dok računica nije zaključena sa usputnim vriskom "PA TO JE PUNIH 60 DANA!!!"

Što hoće reći da ja dobrovoljno i besplatno DAJEM godišnje dva mjeseca svog života samo kako bi bila ONLINE. I to nepovratno. Da nacrtam, ako još nije jasno: ja plaćam svojim životom da bih gledala drugome u pijat, kako bi se reklo u mojoj Dalmaciji. Jer svi mi i dalje volimo misliti da su pijati kod susjeda uvijek oprani, i ne daj Bože da ćemo tako lako pokazati kada smo svoje zadnji put oprali. Pritom često zaboravljajući kako je taj susjedov pjat od suvoga zlata samo za taj ekran. Jer čim se ekran ugasi, uredno je šporak i polupan. 

Znači Perinićka, ti doniraš 60 dana svog JEDINOG života kako bi pratila tuđe lažne živote i ujedno plasirala svoj, ajmo biti iskreni - podjednako lažan? Uljepšan, filtriran, namontiran. 

Koja je ovo trišćetina samoj sebi, da to nisu istine. Jer tamo gore je možda samo na prvu sve LIJEPO, ali se odmah iza leđa skriva ono LAŽNO.

E, sada ta računica me sablaznila prije sedam godina, a što je tek danas? Kada nam 5G mreža lupa na sva vrata i kada ne imati Wi-Fi znači da nisi s ove planete. Jer danas je apsolutno nemoguće da nisi online. Samo po novom - 24/7. Što hoće reći da danas više ne daješ dva mjeseca svog života, već cijeli svoj život. Osim dok spavaš. Al' to nije ni bitno, jer si tada u la-la landu.

Ono što želim poentirati je da je svijet otišao u tri lijepe materine. Pogotovo zbog ove korone, kada smo se svi dodatno navukli, a da toga možda nismo ni svjesni. I mislim da će ići sve na gore. Jer došle su te neke nove generacije koje za svijet bez mobitela niti ne znaju. Koje su odrasle na Youtube i Snapchatu, TikTtoku i kojima je mobitel produžena ruka. I to doslovno. Koji ne samo da su ovisni, već i udaljeni, tjeskobni i izolirani. Blago poremećeni. I mi skupa s njima.

Ovisna si, jesi. Jer svi smo. I ja sam. Samo je pitanje - koliko?

Meni je sve teže čitati knjige, jer mi je pažnja kao u ribice, i to one Dore iz crtića Potraga za Nemom. Pa sam tako laganini knjige zamijenila Netflixom. Iako sam ga godinama uporno odbijala. No, razlog zbog kojeg sam ga inicijalno i instalirala je bio film Social Dilemma, koji upravo priča o utjecaju društvenih mreža i manipulaciji društva. No, ono što je kontradiktorno je upravo to što sam zbog tog filma i osvijestila koliko smo svi otišli na kvasinu, a s druge strane sam počela gutati serije i dodatno se navukla na ekran.

I tako sam realnost polako zamijenila virtualom. Poklekla sam i ja, priznam to. Zašto? Jer mi je tako trenutno lakše. Sigurno nije pametnije. Ali je, k vragu, još i društveno prihvatljivo. Što cijelu priču čini još nebuloznijom. 

Dakle, mi svjesno dopuštamo da nam naš PRAVI život prolazi ispred očiju dok hipnotizirano buljimo u onaj tuđi, LAŽNI. Prodajemo se za mrvice nečega što u biti niti ne postoji. Pa mi stvarno nismo normalni.

No, pitanje svih pitanja je – gdje je rješenje? 

Društvene mreže su zakon za puno stvari. Od ponovnog sklapanja prijateljstava do poslovnih pothvata. Ali pod jednim jedinim uvjetom - da ti njih držiš pod kontrolom, a ne one tebe. 

Kako je to moguće? Moguće je. 

Jedna riječ - samokontrola. A evo nadodajem i druge riječi, sestre blizanke: samodisciplina, ravnoteža i doziranje.

Evo samo nekoliko ideja:

Kad ti frajer drugi put uleti u inbox, nemaš se s njim što dopisivat 165 godina. Inzistiraj na kavi i upoznavanju en face. Ako je nespreman u idućih tjedan dana - kidaj na lijevo, kako bi se to reklo.

Kad se fotkaš, pokušaj se nasmijati kao normalna osoba, s osmijehom od uha do uha. A patke naganjaj i fotkaj po zoološkim vrtovima. Ovo ti govori žena koja je s godinama apsolvirala pozu Patka Njorka. I samoj sebi ni dan danas nije jasna što joj to u životu treba. 

Ako si loše, ne objavljuj ništa. Društvene mreže nisu Crveni križ. I još važnije, tada ne gledaj tuđe profile. Samo ćeš se još više deprimirati kada se kreneš uspoređivati. Ne zaboravi da trava kod susjeda nije zelenija. Puno češće je žuta i osušena.

Prije spavanja stavi mobitel na punjač u drugu prostoriju. Ma, na drugi kraj stana. Nemoj u kuhinju, jer ćeš se vjerojatno prvih par noći dizati "samo kako bi vidjela je l' došla njegova poruka", a onda usput potamaniti pola frižidera.

Bez obzira koliko te privlači nova sezona omiljene serije, uzmi u ruke onu knjigu sa zadnje police. Nakon početnog preznojavanja od nekih pola sata, vjeruj mi da ćeš jako brzo utonuti među korice. I spavat ćeš kao beba. I onda kada se probudiš, prvo uzmi šalicu kave u ruku i ženo, dođi k sebi. Mobitel, vjeruj mi, nema noge i može čekati. 

Kad konačno prohodate, ne objavljuj na sva zvona da si "in a relationship". A još manje s kim. Drži do svoje intime. Jer frajer je tvoje, a ne javno dobro. I molim te, nemojte nikada imati zajedničke profile, jer "Ivana Masaža Boris Montažne kuće" ne samo da je konfuzno, već je i nakaradno. 

Kad odeš na cugu sa frendicama, makar i na kupicu, sve tri držite mobitele u torbama. A ona koja ga prva izvadi, plaća svima džin i tonik.

Ne objavljuj svaki korak svoje djece. Zašto? Zato jer ima takvih bolesnika da to nisu istine, i stvarno ti ne treba da se netko nad tvojom svetinjom naslađuje. 

Dakle, stvar je ipak jednostavna. Nisam rekla da je laka. Ali, sestro slatka, pokušaj se kontrolirati. I budi u tome dosljedna.

I svaki put kad te sustigne nervoza upitaj se: "Zar ću ja ovako velika dopuštati da mi jedna tako mala stvar kao što je ovaj mobitel kroji moj život?"

Ma što kroji? Krade. 

Budi pametnija i jača od toga. Stvarnost je ionako daleko zabavnija, samo ako dobro otvoriš oči i cijelim svojim bićem budeš prisutna.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0