Zašto ne možemo birati u koga ćemo se zaljubiti? Zašto nastavljamo i kad nismo sretne?

Bezbroj puta sam čula od svojih prijateljica, redom pametnih, načitanih, obrazovanih: "Znam da nije za mene, ali ne mogu si pomoći!“ I onda zbunjeno nastave s komentarima tipa: "Al' mi se stalno svađamo, kao pas i mačka smo…" ili "On zna biti tako hladan prema meni i nikada mi ne govori, a kamoli pokazuje što osjeća" ili "Onaj moj me stalno kritizira i nešto gunđa.“ 

Ili možda pak same sebe ulove kako potiho izgovaraju: "Ja sam prema njemu takva aždaja… ide mi na živce što ništa ne može sam… on jednostavno izvlači ono najgore u meni, ali ne mogu ga nikako ostaviti!"

I onda još krenu same sebe bičevati jer ne mogu drugačije. Znaju da bi trebale, ali jednostavno ne mogu. Jer je od njih samih nešto daleko jače. Zbog čega iz tog odnosa nikako ne izlaze. Ljute, bijesne, tužne i nesretne. 

Na početku veze ove mane sigurno ne izlaze na vidjelo. Zbog čega nakon nekoliko mjeseci ili godina, kada konačno ugledaju svjetlo dana, drugu stranu neminovno zbune. I paralelno razljute, a potom razočaraju. 

Jer naravno da se u to nisi zaljubila. Zaljubila si se u njegovu pamet, snalažljivost, sposobnost i smisao za humor. Da bi za 365 dana ispalo da je silno odbijajući ili možda druga krajnost - potrebit, zbog čega te beskrajno frustrira, ali ga ti i dalje ne ostavljaš.

Zašto ako nisi sretna? Zašto ako znaš da može drugačije? Zašto ako misliš da zaslužuješ bolje?

Stručnjaci kažu da podsvjesno tražimo partnere s kojima ćemo dovršiti tamo gdje smo zapeli s našim roditeljima u ranom djetinjstvu. Što hoće reći da u ozbiljnije odnose ulazimo upravo s ljudima koji će nas kad-tad najviše frustrirati. S ciljem da konačno riješimo problem i završimo tu priču, započetu davnih dana, kako bismo se osjetili cjelovitima, prihvaćenima i voljenima.

Stoga nije ništa čudno, pomaknuto, neprimjereno ili incestuozno ako primijetiš da ti je partner po nečemu isti ili sličan tvojoj mami ili tati, ili možda čak kombinaciji njih dvoje. Sebičan, zbog čega ga stalno prozivaš. Škrt za svaku kunu. Asocijalan, hladan, povučen, u svom filmu, i nikako ne voli druženja. Bijesan, ljut i glasan u svakoj situaciji u kojoj misli da mu je namjerno napravljena nepravda. Pasivno agresivan, jer se nakon svađe duri toliko dugo da tjednima ne razgovarate. 

Ili ga je previše ili ga je premalo. Ili je toplo-hladno. 

U svakom slučaju znaš da sve ovo nisi svjesno birala. I naravno da ti se ova njegova strana nikako ne sviđa. I svaka situacija u kojoj se svađate pa opet mirite pa opet svađate te beskrajno iscrpljuje. Ali ti je nekako poznata. Kao da si je već negdje vidjela i doživjela.

I upravo u tome što ti je poznata leži odgovor na sva pitanja. To objašnjava zašto je netko za nas na papiru savršen, ali nema one kemije. Njemu ništa ne fali, ali nije to to. Tvoje srce ga jednostavno ne bira, a ti ne znaš zašto.

Majka priroda je to savršeno izrežirala, jer samo ona zna od života napisati ljubavni roman. Ne nužno sa sretnim završetkom. Ona je tako namjerno uredila kako bismo kroz život dobili priliku konačno biti kompletni. Sretni, ispunjeni i namireni. I ne vjerujem nikome tko kaže da za tim ne čezne.

Stoga je jedini mogući način da ti postaneš potpuna upravo kroz bliske partnerske odnose. Da prođeš kroz to drvlje i kamenje. Bure i južine. Nevere i gromove.

Sigurno ne sama. Sama možeš pročitati hrpetinu self-help literature, završiti škole osobnog razvoja, tečajeve meditacije ili godinama pričati sa psihoterapeutom, ali tek kada te tvoj partner istrigerira ili izludi da bi ga najradije katapultirao na mjesec, tek tada se otvara živi prostor za konkretan rad, promjenu i rast. Ali samo i isključivo ako oboje to želite. Nikako drugačije. Jer ako je ljubav jednosmjerna, onda je sigurno slijepa ulica. 

Ljubav nema veze s razumom. A još manje sa intelektom. Ima veze s duboko podsvjesnim. Nečim što ne možemo kontrolirati. 

Ali možemo za početak osvijestiti. I tek kada postanemo svjesni, tek tada možemo naše utabane obrasce i mijenjati. Svjesnošću pomaziti ono nesvjesno. Bez kritike i osude. Uz jako puno razumijevanja i suosjećanja. Jer nismo mi krvi što nešto krivo radimo. Ali smo odgovorni ako ništa po tom pitanju nikada ne napravimo.

Iako ne možemo birati u koga ćemo se zaljubiti, smatram da možemo birati koga ćemo voljeti. Jer prava ljubav je stvar odluke.

Odnosi nisu laki. I tko je ikada rekao da bi trebali biti. Čak i u najzdravijim vezama i najčvršćim brakovima ima suza, padova i trzavica. Ono što je ključno je da na koncu oboje želite slušati, pitati, komunicirati. Dogovarati se. Biti dovoljno uporni proći kroz sve nevere, dok ne proviri duga. Nakon koje se konačno pojavi ona zraka sunca koja će vam ugrijati vaša srca. I pružiti onu toplinu za kojom ste oboje cijeli život čeznuli.

Ljubav je spoj dvoje nesavršenih koji savršeno svjesno odbijaju odustati jedan od drugoga.

Nije med i mlijeko u kojoj će sve teći glatko. Neće. 

Stoga probudi u sebi unutarnje dijete koje svim srcem vjeruje da kada se dvoje ljudi istinski voli, nema te prepreke koja se može preskočiti.

Dijete u tebi neće birati partnera za kojeg ti Odrasla misliš da je za tebe idealan. 

Birat će onog s kojim još uvijek ima posla kako bi njegova davna priča iz djetinjstva konačno završila.

Stoga, ne biramo mi idealne partnere već idealne priče. Koje kada jednom završe, za sobom ostavljaju sve ono teško, bolno i gorko koje je bilo potrebno kako bi nam danas u tandemu bilo prelijepo.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva