Zašto na sebe uporno zaboravljaš? Previše vrijediš da bi od sebe odustala

Zove mene prije koji tjedan glavna urednica miss7:

- Perinić, mi bi da budeš ambasadorica naše Pinkypromiss kampanje u borbi protiv raka dojke. Želiš li?

- Ne da želim, nego mi je čast - bio je moj odgovor, i to bez imalo razmišljanja.

Razloga je mali milijun. Nabrojat ću ti samo tri:

- Rak dojke je izlječiv u 98 posto slučajeva ukoliko se otkrije na vrijeme. 

- Kroz kampanju Pinkypromiss, u kojoj sklapaš dogovor sa prijateljicom da ćete se međusobno podsjećati na redovan pregled i samo pregled, spašeno je već osam života.

- Nedavno je od raka dojke umrla moja prijateljica iz srednje škole. Da, 77. godište. Da, 44 godine. Da, nečija supruga i majka.

No, mora li se dogoditi smrt bliske osobe da malo zastanemo? Da osvijestimo koliko na sebe zaboravljamo? Da se podsjetimo koliko vrijedimo? Da i na sebe malo pripazimo? 

Ivana Plechinger, koju inače obožavam, već duže vrijeme na svojim društvenim mrežama ispisuje jedan citat “ Sjeti se da si se zaboravila“.  I u ovome itekako ima istine.

Mi zaboravljamo brinuti o sebi. Najbanalniji primjer - otići na sistematski pregled. Na koji nam ode, daj zamisli, dva sata našeg života godišnje. A na frizuru zato redovno odlazimo. Osobni remont održavamo samo na površini. Jer tko zna što ćemo naći ako zagrebemo malo dublje?

Mi zaboravljamo usporiti. Bezglavo trčimo, ganjamo karijere, uspjehe i novce. Zbog egzistencijalnog straha ili pak onog podsvjesnog, zbog kojeg osobnu vrijednost mjerimo, dokazujemo i pokazujemo visinom plaće ili pozicije. Kao da je ikoga ikada pozicija direktora istinski usrećila? 

Mi zaboravljamo sebe počastiti. Služimo i dvorimo druge. Brinemo da su svi nahranjeni i zbrinuti. Lomimo se da svi drugi budu sretni. A jesmo li mi odmorne, naspavane, napojene? Imamo li uopće pravo na to? Uvjerene da nemamo, mi paradoksalno ne shvaćamo da nas se upravo zbog toga i shvaća zdravo za gotovo. Jesi se ikada zapitala- čemu sam zaslužila da me se podrazumijeva?

Mi zaboravljamo živjeti. I pritom uživati. U našem društvu užitak često anulira nametnuta krivnja. Crnilo grižnje savjesti nam ubija osjećaj ugode. Zbog čega istinski niti ne smiješ guštati u komadu čokoladne torte, bez da usput i samu sebe ne izgrizeš. A da ne pričam o seksu. Koliko je tu tek nametnutih blokada i granica, od onih mentalnih do emotivnih, koje te koče da se prepustiš i opustiš. Kada sam točno samoj sebi u glavi prevela kako je užitak grijeh?

Da, mi zaboravljamo. NA SEBE.

No, što zapravo leži ispod tog zaborava? Koja emocija? Što to tinja i pulsira? Skriva se i nikako ne želi van?  

Reći ću ti: STRAH. Strah od nepoznatog. Strah od neuspjeha, ili puno češće, uspjeha. Strah od boli. Strah od gubitka. I u konačnici, strah od samog straha.

Poznam jako puno žena koje kod ginekologa nisu bile godinama. Slijepo koračaju kroz život sa uvjerenjem: Ono što ne znam, to me niti ne može boljeti … Ako ne obraćam pažnju, to je kao i da ne postoji… Ako potiskujem i ne pričam o tome, proći će samo od sebe.

Da, proći će, ne bol, već tvoj život. I to možda puno prije, nego što bi trebao.

Ne boli sada, draga moja, ali će boljeti. I to ne samo tebe, već i tvoje bližnje.

Što potiskuješ, to raste. I ne odlazi samo od sebe.

I daleko najvažnije - ako nešto znaš, onda imaš šanse i djelovati. Spriječiti, liječiti i zaliječiti. Biti i ostati živa. 

I upravo zbog ovog je jako bitno da paziš na samu sebe. I ne, nema u tome ničeg sebičnog. Štoviše, ima samo odgovornog, zrelog i pametnog.

Molim te, sada i ovdje, obećaj mi, ali i samoj sebi:

- da ćeš raditi redovan samopregled dojki. I da to napravi podsjećati i svoju najbolju prijateljicu.

- da ćeš jednom godišnje ići na sistematski pregled. Digni slušalicu, dogovori termin i ugraviraj taj datum u mobitel. I neka zvoni i podsjeća te jednako kao i novi pramenovi.

- da ćeš usporiti iz šeste u treću brzinu. Sumanuto ganjati samo lijepe trenutke, a ne karijere.

- da ćeš se počastiti. Svime što hrani tvoju dušu. 

- da ćeš uživati. U društvu onih koje voliš. Koji te uzdižu i pune, a ne umanjuju i prazne.

Obećaj mi. Ne moraš na glas, možeš i u sebi. I onda, molim te, drži do svog obećanja. Budi dosljedna i ispuni ga.

Kako već godinama vodim talk show Ženska priča, u kojem doniramo sredstva za udrugu u borbi protiv raka dojke Europa Donna Hrvatska, poprilično sam po ovom pitanju osviještena i paralelno osjetljiva. I ne, ne dopuštam ti da budeš inertna i da život proživiš u iluziji da je sve sa tvojim zdravljem u redu, samo ako ne znaš da je možda suprotno. Zdravlje nije podneblje za tvoje ili tuđe pretpostavke. To što ne znaš ima svoje ime. Zove se glupost. I nema veze ako je strah u podlozi. Strah nije opravdanje za nedjelovanje. Za inertnost, tromost i lijenost. Za opravdanje kako za pregled nemaš vremena. A uostalom, pa zar nisi čula da je jedini način da se riješiš straha ako se s njim suočiš? Ne ako ga godinama stavljaš pod tepih.

Budi hrabra. Budi osviještena. Budi pametna. Ne dopusti da neznanje upravlja tvojim životom. Previše vrijediš da bi na sebe zaboravila ili još gore, od sebe odustala. Briga o zdravlju je siguran ulog u tvoju budućnost. Investicija koja se vraća s kamatama. Tu nema nikakvog rizika.  Brigom o sebi brineš i o drugima. Jer jedno je sigurno, ima ljudi koji te vole, cijene i prihvaćaju kompletnu, i koji te žele imati u svojim životima još dugi niz godina.

Neke stvari treba otkriti na vrijeme - rak dojke jedna je od njih. Zato klikni na link i tvoja prijateljica i ti, ili tvoj partner i ti, možete dati #pinkypromiss da ćete se podsjećati na redoviti samopregled. Svjetski nagrađivan projekt #pinkypromiss ove godine provodimo u suradnji s Croatia osiguranjem s ciljem da podsjetimo na važnost samopregleda i pregleda dojki.