Miss7 Blog 02. rujna 2020.

Broj fotografija na mobitelu Andree Andrassy mogao bi vas iznenaditi! Evo i zašto

Privatni album.
Powered by:

Koliko fotki trenutno imate u mobitelu? Vjerojatno ne znate napamet i morate pogledat. Kod mene ih je 23 231. Dvadeset i tri tisuće, dvjesto trideset i jedna fotka - sjećam se vremena kad sam mislila da je film od 36 fotki “najviše fotki ikad.” Izrada je bila 2 kune po komadu i ako si imao sreće, ponekad si ih mogao dobit isti dan. Trenutak preuzimanja je uvijek bio popraćen laganom nervozom jer nisi znao kako su fotke ispale (i je li svaka uopće uspjela). U najboljem slučaju, rezultat je bio 36/36, što i dalje nije bila garancija da je svaka fotka dobra, ali svaka je i dalje imala mjesto u jednom od albuma koji su se gledali još godinama kasnije. 

Toliko ih imam s putovanja u Beč 2002. godine (prije 18 godina, za slučaj da ste mislili da je prije 3-4). Trideset i šest fotki koje su pronašle mjesto u albumu s natpisom BEČ 2002. - trideset i šest fotki od kojih bi minimalno 30 danas dobilo hladnu odbijenicu i “ne valja, ajde opet.”

Danas se smatra praktički nepristojnim ako vas netko uslika samo jedanput - to je stvar modernog foto-bontona, što nije službeni naziv, ali savršeno opisuje situaciju. 

“Ovdje žmirim, ne valja.”

“Ovdje je u kadar ušla osoba koja ne paše u kadar.”

“Ovdje mi ruka previše izgleda kao ruka.”

U albumu BEČ 2002. imam par slika na kojima žmirim, jednu na kojoj nam je u fotku uletila gospođa kojoj u idealnim uvjetima nije mjesto na “mojoj fotki”, a ruke na svakoj izgledaju kao da ne znam kamo ću s njima. I sve su super, čak i kad nisu - čak i kad je pola slike mutno jer je netko stavio prst preko objektiva.

U Beču sam ponovno bila prije 2 tjedna - isti grad, potpuno drugačija vremena. Sjedila sam za stolom jednog kafića i čekala da mi konobar donese piće koje sam naručila da se rashladim - vani je bilo 30 stupnjeva i trebalo mi je nešto od -18, da se sledim iznutra

Stol je gledao na crkvu ispred koje sam se slikala 18 godina ranije - samo jedna slika, simpatična, ali nikako nešto što se u današnje vrijeme zove “Instagram friendly”. Danas bi ju sigurno obrisala i uslikala još minimalno dvadeset, “za svaki slučaj”. Upravo to je radila većina ljudi koja se našla ispred crkve - slikaj se, pogledaj jel valja, slikaj se opet, pa još jednom i još jednom za svaki slučaj… i tako u nekoliko minuta imaš stotinjak novih fotki u mobitelu - koje vjerojatno više nećeš ni pogledat. 

Ja radim istu stvar svaki dan - otud i 23 tisuće fotki u mobitelu - jer želim zaledit svaki lijepi trenutak. Ali baš SVAKI.

Plaža - slikaj.

More - slikaj.

Sladoled u kornetu - slikaj. 

Ćevapi - slikaj.

“Gle, ovaj golub je zanimljiv” - slikaj. 

Neki dan sam obrisala oko 200 slika “zanimljivog goluba” kojeg sam uslikala u veljači. Naravno da uopće nije zanimljiv i naravno da sam zaboravila na njega čim sam zaključala mobitel.

Ali tad kad sam ga vidjela sam ga MORALA uslikat. 

Za sve što MORAM uslikat uvijek imam istu teoriju - bila bi šteta da u svakom trenutku ne koristim mobitel koji radi fotke o kakvima sam prije samo mogla sanjat, i još važnije - sigurno ću gledat ove  fotke kasnije, kao što sam nekad gledala fotke u albumima.

Od ovih 20 plus tisuća fotki, minimalno dvije tisuće su prekrasni, narančasti zalasci sunca kojima se planiram hranit jednom kad dođe zima - naravno, tad ih uopće ne gledam jer tad slikam snijeg koji planiram gledat kad je vani plus 30 i treba mi nešto što će me “osvježit.”

I tako ukrug. Slike najčešće ponovno vidim tek kad mi mobitel javi da više nemam memorije, pa brišem stvari koje mi više ne trebaju - trenutke koje sam jednom MORALA zaledit da ostanu sa mnom zauvijek, a koje zapravo nisam dovoljno dobro doživjela onda kad su se događali. 

Isti plan sam imala za Beč 2020. - uslikat SVE što je lijepo, svaku lijepu zgradu, svaki sladoled u Instagram friendly kornetu, svakog zanimljivog goluba koji naiđe, sve što je važno i sve što je nevažno, za svaki slučaj, nek se nađe. Za razliku od albuma BEČ 2002. u kojem je 36 fotki, BEČ 2020. će imati minimalno 360.

Kad je konobar na moj stol odložio prekrasnu #daseslediš čašu koja me trebala s plus 30 prebacit na minus 18, ponovno sam posegnula za mobitelom da ju ovjekovječim, a u kadar mi je sasvim slučajno upala i cura čiji se prekrasni sladoled samouništio dok ga je pokušavala uslikat u kornetu. Ista sudbina je vjerojatno čekala i moje hladno piće - ne bi bio prvi put da mi se led otopio dok sam slagala kadar na koji ću zaboravit čim zaključam mobitel. 

U tom trenutku sam odlučila da je bolje da trenutak zaledim isključivo u svojoj glavi - isto onako kako sam to radila 18 godina ranije, kad sam prvi put bila u Beču. Tad smo “samo” pojeli sladoled i “samo” popili piće, a slike su se čuvale isključivo za najvažnije stvari - uvijek samo po jedna, bez ponavljanja. 

Iz Beča sam se vratila s ukupno 5 fotki - ne zato što nisam imala puno trenutaka koje sam htjela zaledit, nego zato što sam ih htjela stvarno doživjet, bez da trčim od kadra do kadra i stalno tražim novu, potencijalno bolju fotku. 

Tako sam već propustila puno prekrasnih, narančastih zalazaka sunca koje sam slikala dok sunce ne bi sasvim nestalo, umjesto da sam uslikala samo jednom i ostatak vremena samo buljila u ljepotu. 

O koncertima koje sam snimala od početka do kraja “da kasnije mogu ponovno uživat” da ne pričam - većinu snimaka nisam više nikad pogledala.

Ne kažem da ne treba stat i uslikat stvari koje želiš zauvijek zaledit, ali ponekad samo treba sjest, uživat u trenutku i popit cugu dok je još hladna

Dvadeset i tri tisuće fotki u mobitelu, a za koliko njih mogu reći da sam stvarno bila prisutna u trenutku?

Dvjesto slika “zanimljivog goluba.”

A zapravo, sve što ti treba najčešće stane u jedan običan “film” od 36 fotki. Nekad i u pet.

Toliko ih je u albumu BEČ 2020., ostalo sam sa sobom ponijela u glavi.