You may now kill the bride: Zašto se, oprostite, ikad puca na svadbama?

Ne volim svadbe i izbjegavam ih kad god mogu. 

Ne one jako važne, ne izbjegavam svadbe najbližih prijatelja i bliskih rođaka - prvenstveno zato što bi to bilo nepristojno - ali ni njih zapravo ne volim. 

Naporne su mi i teške zbog gužve, traju beskrajno dugo i u većini slučajeva provedem cijelu večer brojeći minute do “sad više nije nepristojno otić jer sam dala kovertu.” Drago mi je da su se ljudi uzeli, naravno, ali bilo bi mi još draže da nekad mogu ne doć i samo uplatit participaciju kao da sam bila. 

Ni koverte ne volim, ne zato što sam škrta, nego zato što imam osjećaj da plaćam porez na nečiju ljubav - što je možda glup i neopravdan osjećaj, ali koliko god stvari bile jednostavnije kad ne moraš razmišljat o poklonu, svejedno bi mi bilo draže nešto kupit umjesto da dajem novac.

Moja mama je od svekrve kao svadbeni poklon dobila usisavač, a od svojih roditelja čaše za vino i beštek. Usisavač je uginuo već odavno, ali ne prije nego što je godinama naporno radio, ali čaše i beštek i dalje savršeno obavljaju posao. 

Ipak, uvijek dajem kovertu - to se najviše cijeni, a kovertom kupujem i pravo na odlazak kući. 

Ne volim ni javno čitanje sadržaja koverte, što je primitivna “tradicija” na samrti, ali negdje se još uvijek prakticira - svadbe su već odavno, osim što su proslava ljubavi, ujedno i transakcijske prirode, ali čak i ako to znamo, možemo barem glumit da ne znamo.

Samo sam jednom doživjela “izbor za najbolju kovertu”, ali i taj jedan put je bio dovoljan da zaključim da je riječ o “suptilnom” bullyingu maskiranom u tradicionalno veselje - s čim se sasvim sigurno neće složit oni koji jedva čekaju bit prozvani u svojstvu najdarežljivijih “donatora”, istovremeno netaknuti idejom da dijele salu s ljudima koji su možda jedva odvojili i to “premalo” i da vjenčanje nije ni vrijeme ni mjesto za računovodstvo.

Primitivno je, oprostite ako vas to vrijeđa, ujedno i nepotrebno, ali srećom, toga je sve manje. 

Ne volim ni, opet oprostite ako vas to vrijeđa, zastave i barjaktare koji - često ne trijezni - sjede na prozoru suvozačkog mjesta i koketiraju s padom iz automobila u pokretu kroz taj isti prozor.

Ne pljujem po tradiciji, Bože sačuvaj, samo kažem da JA ne volim. 

Na jednoj sam svadbi prisustvovala i svečanoj najavi ulaska zastave u salu - DJ je imao mikrofon, a iskoristio ga je da zamoli sve goste da ustanu i glasno zaplješću… ja sam očekivala mladencima, ali odgovor je bio hrvatska zastava.

Mladencima smo pljeskali malo kasnije.

Jesam, dosadna sam i introvertirana, usput i ljubomorna na sve ljude koji na svadbama uživaju, ali meni svadba dođe kao debela lektira koju moraš pročitat preko ljeta.

A još nismo ni došli do dijela s čekanjem hrane u 10 sljedova, konfekcijskih, spužvastih kolača koji djeluju kao da su izašli iz 3D printera i plata na kojima nekako uvijek fali barem malo da bude dovoljno za svakoga, zbog čega se ljudi - ako si za “normalnim” stolom - srame uzet zadnji komad mesa jer ga možda želi netko drugi, a ako si za samoživim stolom, netko uvijek ostane barem malo gladan… barem do sljedećeg slijeda koji nikad ne dođe dovoljno brzo jer se očekuje da u međuvremenu ideš plesat. 

Ni nasilje plesom ne volim - na svakoj svadbi na kojoj sam bila, našla se barem jedna osoba koja me prisiljavala da plešem, a moje se tijelo u takvim situacijama opire bilo kakvom pokretu. Nije da baš nikad ne plešem, samo ne plešem po tuđoj naredbi - što je moj psihički problem, ali na njega bih trebala imat pravo na događaju koji sufinanciram.

Ako mislite da bi mi bilo pametnije da onda jednostavno ne idem na svadbe, u pravu ste, a još niste ni čuli informaciju da se na svadbama na koje dođem često povučem u wc i igram igrice na mobitelu - na zadnjoj sam provela (samo) pola sata (od ukupno 6 sati) igrajući Backgammon, što možda nije lijepo od mene, ali draže mi se uklonit i pustit vesele ljude da uživaju bez mojeg prisustva. 

Ne volim ni, jasno, ideju (nekih) da se na svadbi moraš razorit od alkohola i droge jer je to jedini znak da je bilo baš super, pa ako na putu do doma usput i pogineš, nema veze, barem si se u zadnjim trenutcima života “točno” zabavljao.

Ali sve to što ne volim je u većini slučajeva sasvim neprimjetno - gotovo nitko ne zna da bih radije bila doma, gotovo nitko ne zna moje osjećaje po pitanju koverte i zastave, gotovo nitko ne zna da sam u wc-u radila nešto što, kad si na proslavi, zvuči neprimjerenije od šmrkanja kokaina. 

To što je meni gotovo sve naporno i dosadno ne znači da moram opterećivat ljude i kvarit im zabavu - nisu to tuđi problemi, nego moji - OSIM kad je riječ o pucnjavi i pirotehnici, tad ću bez imalo zadrške otvoreno prigovarat, a ako se netko se želi uvrijedit, izvolite slobodno.

U Šibeniku je u subotu na jednoj svadbi poginula 34-godišnja žena - ubila ju je, kažu, ispaljena signalna raketa, što je tehnički točno, ali signalna raketa na svadbu nije ušetala sama i sasvim se sigurno nije sama odlučila ispalit. 

Ženu u Šibeniku je ubio mladoženjin stric koji je na nepravilan način rukovao raketom, a donijela ju je - opet nek se uvrijedi tko god želi - budala koja je, vjerojatno uz kovertu i najbolje želje, dijelom neizostavnog svadbenog asesoara smatrala i 3 rakete, 3 ručne bengalke i 3 dimna signala.

“Dok nas smrt ne rastavi” - eto, od vikenda u pritvoru imamo dvojicu koji su na svadbu u ime “veselja i tradicije” donijeli smrt. Ne namjerno, ali je*e se signalnoj raketi za namjere. 

Žao mi je i jednog i drugog, uništili su i svoje i tuđe živote u ime kratkog krkanskog veselja, žao mi je i žene koja je poginula i one druge koja je istog dana u Makarskoj zbog signalne rakete zadobila teške ozlijede abdomena, ali najviše mi je žao što ovo mnogim sličnim budalama neće bit znak da svadbe nisu prigoda za pucnjavu i srodne aktivnosti jer su sigurno uvjereni da se njima nikad ne bi moglo dogodit isto. 

Na sličnoj sam svadbi bila samo jednom, a kad sam se usudila izgovorit da je riječ o primitivnoj ideji kojoj nije mjesto na slavlju ljubavi, dočekala me pokuda da nemam pojma kako se “treba” zabavljat: “Ti si neka fina guzica?”

Ja sam neka guzica koja bi htjela ostat živa dovoljno dugo da uručim kovertu, poželim mladencima sve najbolje i odem doma, a isto vjerojatno želi i svaka druga guzica neovisno o tome koliko voli ili ne voli svadbe. 

Ja sam i guzica koja misli da su ljudi koji moraju pucat da bi iskazali sreću intelektualno potkapacitirani i da pucnjavu koriste za bijeg od osjećaja da su nebitni, odnosno nedovoljno primijećeni - nitko tko ima dovoljno samopoštovanja i poštovanja prema mladencima nema potrebu privlačit pozornost pucanjem, pustite ideje da je to nečija “tradicija.”

Glupa vam je tradicija, gluplja čak i od moje tradicije igranja igrica u wc-u, ali moja tradicija je dosad ubila jedino osobnu dosadu, nikad osobu.  

Zato, između ostalog, ne volim svadbe - jer se na njima svako toliko, uz normalne goste kojima je to samo jedan malo posebniji dan, nađe šačica budala koje su ga odlučile proslavit kao “zadnji dan” i usput držat ostatak normalnih kao taoce svojeg divljanja.

I koliko god je normalnim, civiliziranim ljudima logično da je donošenje raketa na svadbu glupa, nepotrebna i opasna ideja, oni koji ih donose će se uvijek nadmeno obranit idejom da je to sve dio folklora i dobre zabave - MI ne razumijemo strast, MI ne razumijemo zabavu, MI smo pesimisti i paničari koji se boje za vlastitu sigurnosti i sigurnost svih ostalih, a među tim svim ostalima su često i djeca. 

MI smo problem jer ne znamo kako se slavi, a najbolje se očito slavi kad postoji šansa - barem mala - da će netko nastradat. U svadbenoj koloni, u alkoholnoj komi ili uz pomoć pirotehničkih sredstava - carpe diem, sami se potrudite ostat živi dovoljno dugo da dočekate isprintane kolače. 

I možda je stvarno istina da sam ja u klubu ljudi koji jednostavno ne znaju kako se slavi - to što generalno nisam fan svadbenog veselja mi sigurno ne ide u prilog - ali bila sam na prekrasnim svadbama koje su bile iznimno zabavne bez ijednog oblika krkanluka. 

Dvije najljepše su bile u Americi, jedna na Long Islandu, druga na Havajima, a prije nego što mi netko sugerira da se onda tamo i preselim kad već ne volim “naše” običaje i našu zastavu - neću, hvala, odselite se vi na pučinu ako vam se ispaljuju signalne rakete. 

Na Long Islandu se Amerikanka hrvatskih korijena udavala za Egipćanina; imali smo kolo praćeno tamburašima (plesala sam, nije izgledalo dobro), imali smo i tradicionalni egipatski ples Zaffa praćen zaglušujuće glasnim bubnjevima, a imali smo i FBI agenta koji, neće vjerovat junačine koje na svadbu donose oružje, nije imao pištolj jer nije bila prigoda. Bilo je glasno, nekad i divlje i većinom zabavno, ali nitko nije ozlijeđen. 

Na Havajima smo za lokalca udavali Hrvaticu - mjesto je bio ranč Kualoa na kojem su, između ostalog, snimane i scene Jurassic parka, a mladoženja je do oltara dojahao na konju. Što nekima možda zvuči pretjerano, ali dok god nisu pištolji i rakete, nek ljudi pretjeruju kako im je drago. Krenuli smo u 5 popodne, obavili “I do” s pogledom na Chinaman’s hat i ugodno prošetali do mjesta na kojem nas je čekala zakuska - švedski stol s predjelima koja su tamo stajala oko sat vremena, nakon toga je došlo i glavno jelo koje se, uz jednu nadopunu, zadržalo još sat vremena, a finale su bili kolači. Bilo je alkohola, naravno, ali nitko se nije oduzeo, bilo je i plesa, ali nitko nije vikao na ljude koji nisu htjeli sudjelovat, a fajrunt je bio u 10 navečer - s uputom da se gosti sami moraju pobrinut da iza sebe ne ostave kompletan kaos jer se to mladencima dodatno naplaćuje. Svi smo se zabavili, svi smo uživali, svi smo se naspavali i probudili se živi i zdravi.

I nije bilo koverata - mladenci su otvorili “wedding registry” na Amazonu, a gosti su sami birali hoće li im kupit poklon od 25 dolara ili neki drugi… najskuplji je bio oko 300 dolara. Pokloni su im stizali na adresu, a gosti su stizali samo za željom da uživaju u njihovom prekrasnom danu - nakon kojeg se stignu normalno odmorit. 

Svi živi, svi zdravi, svi zabavljeni - što ne znači da su sve svadbe u Americi takve ni da su sve u Hrvatskoj krkanske s dodatkom oružja, ali sigurna sam da bi mnogi ovu koja je trajala “samo” do 10 navečer proglasili jadnom, prekratkom i dosadnom, a neki bi na popis zamjerki dodali i izostanak pirotehnike. 

Ja možda nisam dovoljno stručna da komentiram jer ne volim svadbe, ali poprilično sam sigurna da je donošenje oružja na nečije slavlje primitivizam u jednom od najčišćih oblika - a još sam sigurnija da će me oni koji ga i dalje planiraju nosit proglasit glupačom koja jednostavno ne razumije tradiciju… i koja se, naravno, ne zna zabavljat.

Što je netočno jer na svakoj svadbi postoji wc u kojem mogu igrat igrice dok drugi uživaju u svojim preferiranim aktivnostima. 

Glupu šalu na stranu, i dalje stoji činjenica da su ovog vikenda u ime “tradicionalnog veselja” raketama pogođene dvije žene - jednoj se ovih dana u bolnicu donosi cvijeće, drugoj na preuranjeni grob, a male su šanse da će ijedna od njih bit dovoljno snažan povod budalama da se možda predomisle po pitanju raketa i sličnih gluposti na svadbama.

NJIMA se sigurno nikad ne bi dogodilo ništa ružno, tko je kriv NAMA koji se ne znamo normalno veselit?

You may now kill the bride - ovaj put nije ispalo tako, ali moglo je i tako. 

Što bi bila jednako velika tragedija kao i smrt gošće, a najveća tragedija je to što nas već ovaj vikend čekaju nove svadbe s novim raketama - i novim raketonošama koji će se zauvijek borit za svoje “pravo” da pucaju u znak veselja.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva