Miss7 Blog 04. listopada 2021.

Vremena su se promijenila, sjećate li se svog učitelja ili učiteljice?

Pixsell/Sandra Šimunović.

Petog dana listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. To je sutra. Sjećate li se svojih učitelja, nastavnika, profesora. Jesu li uspomene na dane provedene u klupama osnovne i srednje škole ili fakulteta još svježe ili su izblijedile uslijed života s kojim se svatko od nas morao suočiti po završetku škole?

Onda krenu neke druge stvari koje nas preokupiraju. Sretni smo jer smo na jednu životnu fazu stavili točku i nastavljamo dalje. Kao odrasli ljudi. Svoji ljudi. Prepuni elana, pozitivne energije, samopouzdanja, entuzijazma… spremni na sve ono što nas tek čeka. 

Još nesvjesni da ćemo se u nekom trenutku sjetiti bezbrižnih dana provedenih u školi i kako će nam se ponekad u mislima pojaviti rečenica „kako nam je najljepše u školi“. Rečenice koju smo često čuli od naših roditelja, a na tu istu rečenicu smo samo odmahivali rukom jer smo čekali kraj škole. Nitko nam nije ravan, a starci pojma nemaju. 

 

Moja najmlađa kćer krenula je u prvi razred i neki dan je prilikom slaganja školskih stvari za drugi dan zaključila kako „sutra neće vidjeti svoju učiteljicu“ jer tako se posložio raspored, a ona je zbog toga bila tužna. 

Prije nekoliko tjedana svi smo u kući strepili kako će se prilagoditi na za nju potpuno novu situaciju jer za klince koji vrtić moraju zamijeniti školom velika je to promjena. Teta postaje učiteljica, grupa postaje razred… U tim dječjim glavama sigurno je kaos jer toliko je stvari o kojima treba brinuti. Školska zadaća, nova pravila, gomila novih informacija, u kojem trenutku se treba početi spremati za autobus i odlazak u školu… 

Svjestan sam da će se moje dijete kao i njezine starije sestre i kao sve generacije prije nje morati prilagoditi. Izbora nema. Kao roditelj normalno je da si zabrinut, ali tješiš se da će sve biti ok i da će se brzo prilagoditi. I hoće. Bit će ok.

 

Danas ne ide u školu jer u subotu ujutro smo završili na hitnoj… klasična roditeljska vikend epizoda. Taman smo se spremili za neki izlet, ali mala je planove promijenila u hipu. Umjesto Ivanić Grada – Vinogradska. I opet tuga jer ne ide u školu. Nedostajat će joj njezini prijatelji iz razreda. I učiteljica. Nada se kako će joj doktorica nakon kontrole dopustiti da ide u školu i kako će brzo vidjeti svoje prijatelje. I učiteljicu.

Po meni je to jasan znak kako je prilagodba na školu prošla uspješno. I kako je učiteljica svoj posao odradila fantastično dobro. „Kupila“ je klince rekordno brzo. Ne sumnjam da će sve ostalo proći bez ikakvih problema i da će naredne četiri godine biti lijepe. Hvala učiteljici. 

Dio tereta ćemo morati podnijeti i mi roditelji, ali to je uvijek tako. Zajedničkim snagama mi roditelji i učitelji, a sve za dobrobit naših klinaca. Mi roditelji odrađujemo svoj dio posla, učitelji svoj. I to kakav dio posla odrađuju učitelji. Lavovski. Onaj najbitniji. 

 

Ja i dan danas pamtim svoju prvu učiteljicu. Učiteljicu Dragicu. S nama je bila jednu školsku godinu i otišla u zasluženu mirovinu. Nakon generacija i generacija klinaca koje je ispratila u više razrede i koji je se kao i ja, rado sjete. 

Na njezino mjesto došla je učiteljica Ružica, a ona nam je bila sve. Prije svega učiteljica, a vrlo često je preuzimala i ulogu mame, bake, prijateljice. Obavijena nekim nevidljivim oblakom pozitivne energije i uvijek blago nasmiješena. Voljeli smo je podjednako kao i roditelje. Imala je nezamjenjivu ulogu u našim životima. Toga smo bili svjesni tada na svoj dječji način, a sav njezin trud i ono što nam je dala iznimno cijenim i s odmakom od tridesetak godina. Dala nam je sebe. Onako kako to samo učitelji znaju. Iskreno, bez zadrške, otvorena srca i s puno ljubavi. 

Pamtim i svog razrednika iz viših razreda. Profesor Stjepan bio je strog, ali principijelan čovjek. Bezuspješno se pokušavao sakriti iza maske strogoće. Svi smo mu bili jako bitni i to nam je znao pokazati. Tu su i svi predmetni profesori čija imena pamtim i dan danas. 

Srednja škola bila je jedna sasvim drugačija priča. Godine su to kad smo po inerciji bili fakini i našoj raski vrlo često priređivali razne nepodopštine. Bez obzira na sve uvijek je stala u našu obranu, a njezina topla slavonska duša nije poznavala ljutnju. Ruku na srce, mogla se naljutiti na nas nebrojeno puta, ali nije. I ona nam je dala sebe. Onako kako to samo učitelji znaju. 

Vidjeti je na zadnjoj godišnjici mature za mene je bila čast. Kao i još nekolicinu profesora koji su se odazvali. Bez obzira što je od srednje škole prošlo mnogo godina, nekih stvari naši profesori sjećaju se i dan danas. Kažu kako se neke stvari ne zaboravljaju i sjećanja ne blijede. Profa iz Organizacije pamti ultimativno odgovaranje kad je istovremeno prozvala mene i školskog kolegu Tomislava. Mi smo preko pola sata pokušavali spasiti nespasivo. Ostatak razreda vrištao je od smijeha jer je naše odgovaranje bilo na tragu dobrog stand up-a, a svakim odgovorom samo smo tonuli sve dublje.

 

No, sve je dobro što se dobro svrši i ova školska epizoda imala je dramatičan preokret. Točno u onom trenutku kad smo profesorici rekli naša imena. Bio je početak nastavne godine, bili smo joj novi razred i nije još zapamtila naša imena, ali kad smo joj rekli kako se zovemo, počela se smijati ona. Kad je od smijeha došla do daha, rekla nam je kako točno ovakva dva mangupa ima kod kuće i da se zovu kao i nas dvojica. U nama je vidjela svoje sinove i to je bilo dovoljno za oprost. 

Spomenula nam je na proslavi kako se ove situacije često sjeti i kako današnji klinci nisu kao mi. Drugačija vremena, drugačiji klinci. Sve se promijenilo – objašnjava nam. Mogu se složiti s njom kako su vremena drugačija. Je, promijenilo se sve. Gledam to i u odnosu učenik-učitelj. 

Ja i dan danas kad vidim nekog od svojih profesora, bilo iz osnovne ili iz srednje škole ne skrećem pogled. Ne okrećem glavu na drugu stranu. Ubrzam korak ne bi li ga sustigao, pozdravio i razmijenio nekoliko rečenica. 

 

Kućni odgoj, poštovanje starijeg i k tomu još profesora ne dozvoljavaju mi ništa drugo. Novije generacije ne vrte isti film u svojim glavama. Moja gospoja je u prosvjeti i iza sebe ima već generacija i generacija. Ponekad se dogodi da pored nas šutke prođe netko od njezinih bivših učenika. Bez pogleda, bez pozdrava. 

I nije ona jedina iz prosvjete koja u prolazu susreće svoje bivše učenike. Poznajem mnogo ljudi koji rade u prosvjeti i sve je više onih koji mi pričaju istu priču. Ja to ne mogu shvatiti niti razumjeti. U nekom trenutku pri smjeni generacija kod pojedinaca nestalo je i pristojno ponašanje. Ne želim generalizirati i tvrditi da su svi takvi, ali nažalost sve je više takvih.

Teško mi je pronaći neko racionalno objašnjenje za ovakvo ponašanje. Da, istina je kako su se vremena promijenila, ali pristojno ponašanje ne podliježe trendovima. Niti sezonalnosti. Uvijek je u modi.  

 

U našem društvu prosvjetari su sve manje i manje cijenjeni. U svakoj sredini još od davnina su najcjenjeniji bili liječnik, učitelj i svećenik. U tom krugu učitelji više nemaju svoje mjesto. 

Razlog tomu možda leži i u tome što je u smjeni generacija došlo i do promjena u odnosu na relaciji roditelj-učitelj. Nekad davno riječ učitelja bila je zakon. Učiteljima se bespogovorno vjerovalo. Učitelj je bio autoritet, partner i prijatelj roditelju. Da, vremena su se promijenila. 

Vremena kad smo mi kao djeca s nestrpljenjem čekali da se netko od roditelja vrati s informacija ili roditeljskog su iza nas. Znali smo što nas čeka ako smo zgriješili znanjem ili ponašanjem.

Danas je sve više situacija kad su učitelji krivi za sve. Podjednako za loše ocjene kao i za loše ponašanje. Ako djeca nemaju dobre ocjene krivi su učitelji jer djecu nisu dobro naučili ili previše traže. Ako se djeca loše ponašaju, sami sebi opet su krivi učitelji jer ne znaju održavati disciplinu. Nemaju autoritet. 

 

Slušajući priče svojih prosvjetara djeca su manji problem jer sve veći problem postaju roditelji. Roditelji čija očekivanja od vlastite djece iz godine u godinu samo rastu, a samo učitelji su ti koji bi se trebali pobrinuti da se ta očekivanja i ostvare, ali to nije moguće. 

Roditelji se vrlo rado pozivaju na prava djece. To je legitimno i ispravno jer prava djece su prava djece, ali postoji i nešto što ide zajedno s pravima, a to su obveze. Koje se sve češće zaboravljaju i guraju u drugi plan, a jedno bez drugog ne ide. Nekima to nije jasno. Roditelji umjesto da učiteljima pomažu rade upravo suprotno. Odmažu. Vrlo često prijete inspekcijama, neobjektivni su, iracionalni. Ponekad i neugodni. 

Da, vremena su se promijenila. 

Stvorio se neki začarani krug, a u tom krugu više ništa nije na svom mjestu i onako kako bi trebalo biti. 

 

U tom novom trenutku i stav javnosti prema učiteljima se potpuno promijenio. Vrlo čestu su meta osuda, kritika i negativnih komentara. Preispituje ih se i proziva. Ljudi koji apsolutno nemaju nikakve veze sa strukom, uzimaju si za pravo tu struku kritizirati i pritom biti lažno samouvjereni kako su upravo oni ti -  dovoljno stručni i kompetentni donositi sud. 

Žaloste me takvi komentari jer već dvadeset godina živim s prosvjetarkom. Okružen sam prosvjetarima i znam koliko im znači njihov posao, njihova „druga djeca“. Predanost je to bez presedana i teško usporediva s bilo čim drugim. 

Pojedinci kao da su zaboravili i nisu svjesni koliko su učitelji bitni jer obrazovanje je stup svakog društva i bez obrazovanja nema napretka. Ni u kom pogledu. Ni na kojoj razini. Naša svakodnevna zadaća kao pojedinca i kao društva je tu činjenicu ne smetnuti s uma, ali tu zadaću sve češće ne rješavamo. 

Učitelji će nam možda i oprostiti. Budućnost neće.  

 

Da nema učitelja ne bi ni nas bilo tu gdje jesmo. Uz roditelje i odgajatelje u vrtiću upravo su učitelji ti koju su od nas napravili osobe kakve smo danas i tu njihovu nezamjenjivu ulogu ne smijemo umanjivati. Niti jedno moguće zanimanje ili profesija nije moguće bez učitelja. Sve što znamo naučili smo zbog učitelja. I neka nova znanja koja upijamo danas kao odrasli znamo zbog učitelja i temelja koja smo od njih dobili.

Da, vremena su se promijenila, ali učitelji i dalje imaju izuzetno osjetljivu ulogu u dobrom dijelu života svakog od nas. Tu su uz nas, od naše šeste ili sedme godine pa narednih dvanaest ili šesnaest godina. Njihov posao nije posao. To je nešto mnogo više od obavljanja posla ili pukog odrađivanja. To je poziv s kojim se ne može bilo tko uhvatiti u koštac. 

Učitelji podučavaju, uče kako učiti, inspiriraju, šire vidike, pomiču granice, provociraju, potiču radoznalost, maštu i kreativnost, otkrivaju nam neotkriveno, motiviraju… I hvala im na tome. 

Scott Hayden lijepo je napisao je kako učitelji imaju tri ljubavi – ljubav prema učenju, ljubav prema učenicima i ljubav prema povezivanju tih dviju ljubavi. Ja ću samo još dodati - poštovani učitelji, sretan vam Dan učitelja.


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

 

Komentari 0